srijeda, 28. veljače 2018.

Najbolje od veljače 2018.


Najkraći mjesec u godini je iza nas i stvarno je brzo prošao. Donosim vam 6 najljepših stvari koje su obilježile ovaj mjesec.

1. Bila sam nas svom prvom roditeljskom sastanku kao roditelj ha ha (s one strane klupe bila sam više puta) jer smo tjedan dana nakon toga D. i ja krenuli u program pod nazivom Baby igra koji je namijenjen djeci u dobi od devet mjeseci do dvije godine starosti s ciljem poticanja senzomotornog razvoja i socijalizacije. Bili smo među mlađima i baš je bilo neobično vidjeti D. u društvu druge djece. Doduše, njega su više zanimale igračke nego samo program i djeca, ali baš nam je bilo zabavno.

Izvor


2. M. i ja smo proslavili 15. Valentinovo



3. Ako se sjećate ovog posta i moje odluke da smanjim količinu slatkiša na minimum tako da ih ne kupujem, ali da doma za svaki slučaj kad me uhvati želja za slatkim imam petiti kekse otišla sam korak dalje i petit kekse zamijenila kukuruznim vaflima. Njih sam pak otkrila na Sanjinom blogu i totalno ostala oduševljena. Vafli nisu slatki već neutralnog okusa (postoje i s dodatkom soli, ali oni mi ne izgledaju kao zdrava varijanta). Iskreno mislila sam da postoje samo rižini krekeri/vafli koji su tako bezukusni da ih nazivam stiroporom ha ha ha.  Isto tako kod Sanje sam otkrila da se mogu jesti s namazom  pa sam tako probala hummus, ali to je neslavno prošlo jer je bio prezačinjen, a moj želudac ne podnosi nikakve začine. Ali Sanja me uputila na neke manje začinjene. Tako da u slučaju kada poželim nešto slatko namažem ih s malo domaćeg pekmeza od šljiva. 😋 Usput rečeno, D. je oduševljen rižinim/pirovim/kukuruznim vaflima bez ikakvih namaza. Ah, kako je lakše naviknuti se na zdrave namirnice kad ni ne znaš kakvog su okusa nezdrave. 😀


Spar Veggie orijentalni trio (hummus, humus+cikla, namaz od patlidžana)


4. Konačno sam pogledala drugu sezonu serije The crown i moram priznati da mi je još bolja i napetija od prethodne koja je bila f-a-n-t-a-s-t-i-č-n-a. U ovoj sezoni radnja je fokusirana na Elizabetin brak s princom Filipom, njegovom avanturističkom duhu i njezinim nastojanjima da taj brak očuva pod svaku cijenu, Charlesovom školovanju, Margaretinoj udaji, te pokušajima bivšeg kralj Edvarda VIII - Vojvode od Windsora (koji je odstupio s prijestolja zbog braka s Amerikankom Wallis Simpson) da ipak bude uključen u politiku Ujedinjenog kraljevstva što je rezultiralo otkrivanjem da je on svojedobno bio povezan s nacistima i da je s Hitlerom dogovarao izdaju Velike Britanije. Zanimljivo i napeto 👍




5. Pročitala sam knjigu Dragane Čubrilo Bila - Plavuša s panikom. Ako patite od anksioznosti, a osobito paničnih napada ovo je knjiga za vas. Autorica opisuje vlastito iskustvo s navedenim i kako se s njime suočila. Ovo nije još jedan priručnik za samopomoć u kojima se nabrajaju silne definicije i savjeti kako će vam pomoći već stvarno iskustvo osobe koja je kroz to prošla - praktički korak po korak. Pomaže na način da vidimo da postoje određeni obrasci i misli koje nam svima prolaze kroz glavu i kako je bitno upoznati sebe da bi se prepoznalo zbog čega nam se sve to događa te u konačnici kako si pomoći. 





6. Solgar vitamini za kožu, nokte i kosu. Već dugo vremena imam problema s listanjem noktiju. Kada nikakvi lakovi ni kreme, a bogme ni održavanje bolno kratkih noktiju nije pomoglo shvatila sam da je problem iznutra, a ne samo estetski. Već nakon tjedan dana konzumiranja ovih vitamina nokti su se prestali listati, a ojačali su do te mjere da ih je teško i skraćivati. Ono na što nisam računala jest da mi se koža na licu p-r-e-p-o-r-o-d-i-l-a. Čitala sam da su neki imali na početku fazu dubinskog čišćenja, ali mene je to preskočilo i promjene u obliku ljepše i čišće kože dan za danom bile su sve vidljivije. Nestali su prištići, miteseri i najvažnije od svega ožiljci uzduž čeljusti koji su od njih nastali. Doslovno u svoje 34 godine ne pamtim da sam ikada imala tako lijepu i čistu kožu. Uopće nema potrebe za puderom. A tijekom uzimanja vitamina doslovno sam prošla sve faze menstrualnog ciklusa. Možda je i promjena prehrane učinila svoje. Što se tiče kose na njoj nisam vidjela neku promjenu, ali vjerojatno zato jer trenutno nemam nikakvih problema. 





I za sam kraj nije nešto naj ni fancy, ali sam jako sretna jer smo barem za sada izgurali bez gripe, prehlada i nekakvih bolesti. S ovako niskim temperaturama, bolesnima na sve strane i malim djetetom to je po mom mišljenju skoro pa ravno čudu. 💗

Kakva je vama bila veljača?

ponedjeljak, 26. veljače 2018.

Motorički razvoj i igračke za bebe #1

Što su motorika i motorički razvoj te zašto su važni?

Kada se govori o dječjem razvoju često se spominju pojedina razvojna područja: tjelesni razvoj (npr. promjene u visini i težini), motorički razvoj (svladavanje dohvaćanja, puzanja, hodanja i sl.), kognitivni razvoj (npr. promjene u pamćenju, razumijevanju, rješavanju problema), socijalno-emocionalni razvoj (npr. razvoj emocionalnih doživljaja od jednostavnih do složenih emocija, razvijanje socijalnih vještina, samopouzdanja), razvoj govora (npr. razvoj razumijevanja govora, javljanje prve riječi, rečenice) i slično. Naravno, kada je u pitanju dijete, sva ta područja su isprepletena i međusobno ovisna. Određena razina razvoja u jednom području ponekad je nužna za napredak u drugom području, npr. razvijena fina motorika potrebna je za pisanje, a razvijen govor, tj. komunikacijske vještine preduvjet su za razvoj socijalnih vještina i sl.

Motorika je naziv za ukupnost kretnji čovjekova tijela (voljnih, automatskih ili refleksnih) te za njihovu središnju regulaciju i koordinaciju. Motorički razvoj je aktivan proces slaganja vještina uzimajući u obzir ograničenja određena tijelom i njegovim trenutačnim mogućnostima te ograničenjima koja nameće okolina s ciljem da se dosegne određeni cilj.

Dijete se u prvih godinu dana od malog bespomoćnog bića koje je samo pasivni promatrač pretvara u aktivnog, glasnog i brzog pravog malog istražitelja. Djeca bez obzira na različite uvjete života u kojima odrastaju pokazuju sličan razvojni obrazac. Dječji se razvoj odvija određenim slijedom i premda postoje individualne razlike kada se određena vještina usvaja, proučavanjem velikog broja djece postavljeni su neki okviri razvoja koje je korisno znati kako biste mogli pratiti i prikladnim razvojnim poticajima podržati razvoj svog djeteta.

Nemojte se brinuti ako vaša beba malo odstupa jer se svaka beba razvija svojim tempom, a u prvoj godini života pedijatar se posjećuje na mjesečnoj bazi pa on prati razvoj bebe i ako uoči kakav problem sigurno će vam na to ukazati, a i svoje brige najbolje je podijeliti s njime.






Na samom početku trudnoće željela sam se pripremiti i krenula sam čitati sve što postoji vezano uz trudnoću i bebe. Međutim, u moru tekstova i iskustava se nisam snalazila jer su često bili kontradiktorni. To je u meni samo izazivalo strah i paniku kako ću se u svemu tome snaći, kako ću znati koji savjet poslušati, što ako pogriješim... Stoga sam jednostavno prestala o svemu tome čitati i odlučila da mi je trenutno najvažniji psihički mir jer ionako sada ništa ne mogu napraviti. Smatrala sam da ću sve saznati kada se beba rodi, da ću sve raditi instinktivno, a što ne budem znala ili ako nešto ne bude u redu da će mi pedijatrica ili netko reći. Ha ha ha, kako da ne. 

O motorici nisam ništa znala sve dok nismo naišli na problem. Samo pukim slučajem zbog obiteljske anamneze završili smo kod neuropedijatra i saznali smo da nam dijete motorički zaostaje u razvoju. Šok, suze, nevjerica…i pitanje kako i zašto? Sve zato jer nismo vježbali s D. od samog početka. Uopće mi nije palo na pamet da sa onako sićušnom i bespomoćnom bebom treba vježbati. Ajme, kad se sjetim, pa bilo me strah da mi ne ispadne iz ruku prvih dana, a vježbanje mi nije bilo ni na kraj pameti. 

Izvor: pexels.com


Malo pomalo, krenula sam čitati i raspitivati se o svemu tome, odvajati dobre od loših članaka te sam sve te informacije zajedno sa svojim iskustvom odlučila podijeliti s vama u ovome postu.

Prije svega, naučila sam da vježbanje ne znači nužno vježbanje kako si mi zamišljamo da izgleda nego je to svakodnevna njega, hranjenje, maženje i igranje koje se treba odvijati na pravilan način kako bi se na prirodan način poticao motorički razvoj djeteta. Ukratko, to se naziva Baby handling - vještina postupanja s djetetom tijekom svakodnevnih aktivnosti.

Roditeljima se može činiti da je svejedno kako će bebu podignuti, spustiti, presvući i slično, ali zapravo nije svejedno. Ispravnim postupcima djetetovu mozgu šalju se informacije o pravilnim položajima i kretnjama i na taj način zapravo dijete vježba cijeli dan - na njemu sasvim prirodan i opušten način.

Zatim, zaključila sam da su informacije često kontradiktorne jer je svako dijete različito i razvija se svojim tempom. Isto tako, opis normalnog motoričkog razvoja se razlikuje od autora do autora. Glavni razlog toga je što različiti autori uzimaju različiti postotak djece koja dosežu određenu sposobnost kao kriterij "normale", a posve je razumljivo da postoje rasponi unutar kojih se događaju određena zbivanja. Također prije  su vrijedila neka druga pravila pa su pedijatri redovito savjetovali podlagati i okruživati bebu jastucima kako bi prosjedila sa 6 mjeseci dok je danas cilj da se beba sama posjedne do 9 mjeseca života, odnosno da sama dođe u sjedeći položaj kroz igru. Na taj je način stabilnija i ne pati joj kralježnica jer je do tog položaja došla sama, kada su joj mozak i živčani sustav bili spremni i kada je kralježnica bila dovoljno čvrsta. Naravno, da će vam stariji pedijatri i članovi obitelji savjetovati da i vi tako radite jer eto oni su tako radili pa ste "dobro ispali". Uvjetno rečeno dobro ispali jer ako, kao i ja, patite od bolova u leđima i imate iskrivljenu kralježnicu, to vam je direktna posljedica toga. O razlikama u njezi i brizi beba danas i nekada pisala sam ovdje.

Izvor


Važno je naglasiti da se motorički razvoj zdravog djeteta odvija potpuno spontano prema prirodnim zakonima kretanja. Dijete će sve motoričke radnje naučiti potpuno samostalno i zato ga nije potrebno "učiti" da sjedi, stoji, hvata, hoda. Ipak, dobro je i potrebno dijete usmjeravati kroz igru kako bi napredovalo. Stoga ću u ovom i narednom postu prikazati motorički razvoj djeteta  u prvih godinu dana i igre/igračke koje potiču njegov  tjelesni, intelektualni i emocionalni razvoj.

0 - 3 mjeseci

Izvor: pixabay.com


Novorođenče u prvim tjednima života leži na trbuhu u savijenom položaju stisnutih šaka, zdjelica je podignuta i sva težina je na licu, grudima i podlakticama bočno od tijela. Glava je oslonjena na lice i nagnuta na stranu kako bi dišni putevi bili slobodni i omogućavali normalno disanje. Novorođenče ne može okrenuti glavu na drugu stranu, a da ne dodiruje podlogu. 

Novorođenče se prilagođava vanjskome svijetu i uglavnom je zaokupljeno spavanjem i hranjenjem, ali ono vrijeme što provede budno skuplja informacije o svijetu promatrajući. 

U tim prvim tjednima djetetu je najvažniji kontakt s roditeljima – dijete promatra i u početku ne uzvraća nikakvom reakcijom osim ponekad umirivanjem, a tek kasnije gugutanjem i smiješkom.

Bebe između ostaloga komuniciraju plačem. Priscilia Dunstan razvila je teoriju Dunstan Baby Language - Tajni jezik beba prema kojoj bebe određenim zvukovima prije nego se rasplaču iskazuju svoje nezadovoljstvo vezano uz  glad, umor, neudobnost (hladno, toplo, puna pelena), bolove u trbuhu ili potrebom za podrigivanjem. Ako se na vrijeme prepozna što beba pokušava reći i zadovolji se njezina potreba, neće postati razdražljiva i nastaviti plakati.

Potrebno je od samog rođenja provoditi neko vrijeme u potrbušnom položaju (tummy time). Zapravo je to položaj kojim se odmah nakon poroda ostvaruje kontakt "koža na kožu". Time se jačaju vratni mišići koji su zaduženi za kontrolu glavice, a koji su kasnije preduvjet za okretanje, sjedenje, puzanje i hodanje. Za početak stavite dijete na svoja prsa dok ste u poluležećem položaju. Na taj način dijete se trudi podignuti glavicu da vidi vaše lice i čuje vaš glas.  Gledajte bebu u oči i komunicirate s njom (pričajte, pjevušite, smiješite se). Kasnije bebu u potrbušni položaj možete stavljati prilikom previjanja ili zapravo bilo kada je beba opuštena (ne nakon hranjenja) i pod nadzorom. U početku se preporučuje bebu stavljati u potrbušni položaj 2-3 puta dnevno po 3-5 minuta.
Treba napomenuti da se beba ne stavlja spavati potrbuške jer se povećava rizik od Sindroma iznenadne dojenačke smrti.

1 mjesec

Izvor: pexels.com
Sa 6 tjedana polako popušta savinutost zglobova i dijete djeluje opuštenije. Dijete se počinje zanimati za svoju okolinu te počinje podizati glavu u potrbušnom položaju oslanjajući se na ručice koje su priljubljene uz tijelo i savijene u laktu, a sam oslonac je negdje na polovici podlaktica. Šakice su mekano poluzatvorene, a palčevi su izvan šaka.

Većina djece u toj dobi može fiksirati pogledom, odnosno pogledom pratiti lik osobe koja se nalazi i pokreće ispred njega na način da cijelim tijelom okrenut prema njoj, ispruženom rukom na toj strani s otvorenom šakom i palcem van šake, te ispruženom nogom. Na drugoj strani tijela ruka i noga su savinute. Taj se položaj naziva "stavom mačevaoca".

S navršenih mjesec dana bebe počinju reagirati na zvukove stoga ih umiruju klasična glazba i uspavanke. 

D.-ova najdraža uspavanka




Dobar izbor za prvu igračku je mobil - glazbeni vrtuljak koji se postavlja iznad krevetića, a koji je zapravo kombinacija melodije i jarkih i kontrastnih boja koje beba s još nerazvijen vidom najprije uočava te na taj način razvija funkciju praćenja očima pokretnog predmeta (u početku beba vidi samo ono što je iznad nje, ni lijevo, ni desno), a glazba na nju djeluje umirujuće. Osim na krevetić sličan proizvod - luk s igračkama možete staviti i iznad kolica i autosjedalice.

Izvor: Google

2 mjeseca


Za razliku od prvog mjeseca, kada je bebin osmijeh refleksna reakcija sada počinje na vaše glasanje i  nježnosti reagirati pravim osmjehom. Osim plačom beba se sada glasa gugutanjem. Beba se počinje zanimati za svoju okolinu i počinje se igrati vlastitim rukama što nazivamo koordinacija ruka-ruka.

U ovom razdoblju bebama možemo dati prve igračke - mekane zvečke i šuškalice. 

Mekane zvečke, a zebra je šuškalica.
Dobar način provođenja vremena u potrbušnom položaju u ovom razdoblju je držeći bebu u krilu s jednom nogom povišenom i nošenje bebe naslonjenu na našu podlakticu (slika ispod) jer je to razdoblje kada većina beba pati od kolika, a na ovaj način ostvaruje se određeni pritisak na crijeva koji može olakšati neugodan zrak u bebinom trbuščiću. Primjeri još nekih položaja


3 mjeseca


Izvor

Beba stara tri mjeseca raspoznaje mamu i tatu, a prepoznaje njihov glas i reagira na njega okrećući  samostalno glavu u smjeru osobe koja govori. 

Većina beba podiže glavicu za 90 stupnjeva dok leži potrbuške oslanjajući se na oba lakta, a težina tijela se sa zdjelice premješta na područje trbuha. Ova faza u motoričkom razvoju naziva se "oslonac lakat-zdjelica”. (slika iznad) Iz ovog položaja dijete može okretati glavu te pogledom slijediti predmet.  

U leđnom položaju nožice odiže od podloge tako da one u kukovima i koljenima čine 90º (slika ispod). Dijete počinje stavljati ručice u usta što se naziva koordinacija oko-ruka-usta. U prvim tjednima života bebin stisak šakice bio je refleksan dok se s tri mjeseca počinje razvijati prvi pravi hvat savinutim prstima i dlanom. 

Plastični šareni prstenovi i čarapice odnosno narukvice sa zvečkom sada su odlična nadopuna mekanim zvečkama i šuškalicama pomoću kojih beba sama proizvodi zvuk čime se uči uzročno - posljedičnim vezama (protresem ruku, čujem zvuk).
Čarapice i narukvice sa zvečkom
Izvor

U ovom razdoblju bebu u potrbušnom položaju možemo motivirati tako da je postavimo na čvrstu podlogu npr. šarenu didaktičku podlogu i postavimo se nasuprot nje tako da se ostvari kontakt licem u lice. Potaknuti bebu na dizanje glavice možemo i stavljajući male krpene igračke žarkih boja ili zvečke (zvučne igračke kojima mi upravljamo) ispred nje. Još uvijek ih ne može uhvatiti, ali želja da ih gleda potiče je da drži glavu uspravno.





U sljedećem postu slijedi nastavak motoričkog razvoja beba od 4 do 12 mj. života

Kako ste se vi snašli s vježbanjem? Jeste li vježbali potrbušni položaj od rođenja? Kako ste znali što trebate raditi? Je li vam medicinsko osoblje ukazalo na potrebu vježbanja, baby handlinga i slično ili ste saznali neki drugim putem?

ponedjeljak, 12. veljače 2018.

Rutina i pomoć oko bebe

Kada me je prijateljica u trudnoći pitala jesam li si našla nekoga tko će mi pomoći oko bebe nakon što se vratim iz rodilišta u najmanju ruku bila sam zapanjena njezinim bezobrazlukom što me to uopće pita. Ispalo je da je to najvažnija tema o kojoj sam trebala razmišljati dok sam bila trudna. 

Mislila sam kako se usuđuje tako nešto pitati? Zar misli da nisam sposobna brinuti se za svoju bebu? Smatrala sam da briga oko bebe nije neka mudrost - presvučeš je, nahraniš je, igraš se s njom i pustiš je da spava. Nisam imala iskustva s bilo čime navedenim, ali mislila sam kako ću naučiti ili eto... doći će samo. Ja i moja beba čitat ćemo si misli. Jer to je prirodno... jer nakon što presiječu pupčanu vrpcu mi smo i dalje jedno. Jer to je urođeno, jer tako svi rade... Uostalom, bit će tata* uz nas. U Hrvatskoj ovisno o kolektivnom ugovoru, zakonski očevi imaju pravo na 7 slobodnih dana tijekom jedne kalendarske godine što bi značilo npr. ako se u istoj godini ženi, seli, dobije dijete, netko mu umre sveukupno ima pravo na tih sedam dana plaćenog dopusta. U praksi je izgledalo da je M. imao pravo na dva slobodna dana. Pošto je jedan proveo sa mnom u rađaoni, drugi mu je ostao da se odmori. Međutim, ako je poslodavac imalo svjestan situacije, što je kod M. bio slučaj, otac ima pravo iskoristiti godišnji odmor nakon rođenja djeteta. Srećom, uz godišnji i slobodne dane, M. je bio uz nas dva mjeseca. 

Izvor: Thinkstock


Nakon što ste se dobro nasmijali... pogađate - ništa nije bilo kako sam si ja zamislila. Pretpostavke i očekivanja su majke svih zajeba rekla je jednom jedna pametna žena. Istina je da ništa ne dolazi samo, da se ništa ne događa samo od sebe, da sve što se događa je posljedica naših odluka i postupaka. Ukratko, kako si napraviš tako će ti biti. 

Izvor: Thinkstock


Priče s poroda možete svugdje čuti. Imate dojam da se žene natječu čija je priča strašnija kao da će time dokazati koja je veća patnica, a time bolja majka među drugima. Kao da postoji neko natjecanje gdje će vas proglasiti majkom godine. No, sve to nekako progutate i najčešće sudbinu stavite u Božje ruke mišlju: Neka bude, kako bude samo da je živo i zdravo! I onda se porodite i shvatite da je bolno, ali da ima neke ljepote u tom donošenju na svijet novog života. Što hormoni, a što neki adrenalin drži vas neko vrijeme i mislite si: Ako sam to preživjela, sve ću preživjeti!

O onome što slijedi nakon poroda žene ne pričaju. Jer sve to ide u majčinski staž. Jer što si uopće išla rađati ako ne možeš podnijeti neku žrtvu za svoje dijete? Nazivaju nas lijenima i razmaženima, nemajkama i svakakvim pogrdnim imenima, nama koje smo se usudile reći da majčinstvo nije onakvo kakvom ste nam pričali...

Zašto ste nam prešućivale istinu? Zar ste mislile da će manje boljeti ako ne znamo što nas čeka? Zapravo je suprotno. Ako znamo, možemo se pripremiti, informirati o raznim opcijama...  možemo zatražiti pomoć. Jer je pomoć potrebna. A mi smo samo ljudi s osjećajima, a ne roboti koji savršeno odrađuju zadatke. Jer u današnjem svijetu ne postoji prosječno. Postoji samo supermajka i nemajka

Izvor


Većina nas je negdje između. Više no ikada, izgaramo od želje da sve stignemo i da napravimo sve kako treba. Ali nekako nam to ne polazi za rukom. Zašto? Jer smo samo ljudi, s emocijama i potrebama. Nisi manje vrijedna ako ne ispunjavaš ono što misliš da društvo od tebe očekuje.

Jedna od najvažnijih lekcija roditeljstva jest da se o svemu informiraš, ali da na kraju slušaš svoju intuiciju i napraviš po svom. Zašto? Zato jer smo svi različiti. I ti i tvoje dijete i tvoja obitelj i uvjeti u kojima živiš.

Zato se svi tekstovi u kojima piše da je bolje ovako, bolje onako... ne odnose na tebe. Odnose se na sve. Generaliziraju. Idealiziraju. Nazovi to kako hoćeš. Ali nemoj misliti da su Sveto Pismo. Da drukčije ne postoji i ne valja. Postoji, samo nitko o tome ne govori jer eto za neke stvari nas ograničavaju neki zakoni (adaptirana mlijeka), dok za druge jednostavno... pa teško se boriti protiv nečega što stručnjaci kažu, što kažu najnovija istraživanja...

U želji da SVE napravimo SAVRŠENO postali smo ovisni  o informacijama i savjetima (kvazi) stručnjaka i majki čija se, gle čuda, ti savjeti savršeno uklapaju u njihov život i iskustvo. One ne žive tvoj život. Zagrebi malo ispod površine i vidjet ćeš da zapravo živite u posve drugačijim uvjetima.

Izvor: Thinkstock


Ako malo duže proučavate sve te savjete uočit ćete da se u njima pokazuje samo ono pozitivno (iznimke za njih ne postoje, a nekako se baš mi ne uklapamo u te kalupe pa se pitamo što s nama ne valja) i većina savjeta je kontradiktorna.
Npr. doji na zahtjev i to barem 6 mjeseci (a zahtjev je 24 sata jer dojka ne služi samo za hranu nego kao utjeha, sredstvo za uspavljivanje...), ali uvijek nađi vremena za sebe. Kako? Kada nemam vremena za otići na wc, istuširati se i nešto pojesti (kuhati?) jer beba plače čim je maknem od sebe. Nema veze, svoj život trebaš podrediti samo i isključivo bebi. Koristi platnene pelene. Kada da ih operem kada nemam vremena ni sebe oprati? Neka spava u tvom krevetu, ali ne u sredini između dva roditelja nego sa strane, ustvari najbolje da tata neko vrijeme uopće ne spava s vama jer ionako ne stanete svi u jedan krevet, a dijete je sada prioritet, ali održavaj (dobar) seksualan život i važno je da se dobro naspavaš (unatoč svemu).

Savjeti svakojakih stručnjaka sa svih strana trebali bi od nas napraviti izvrsnog roditelja jer ono što ti logika i instinkt kažu nisu dovoljno dobri. Što ti znaš, imaš samo to jedno dijete, a stručnjaci su svoje teze proveli na stotinama djece. Ili ne daj Bože slušati iskustvo naših mama. Ne, jer one su živjele u kamenom dobu, bez pristupa informacijama i mi smo samo pukom srećom ispali ok. Ti stručnjaci koji od nas žele napraviti stručnjake za roditeljstvo zapravo samo povećavaju našu nesigurnost i tjeskobu. Čini se koliko god mi sve njih slušale i savjete provodile u djelo da nama to ne uspijeva. Zašto? Jer teorija je jedno, a stvarnost drugo. I ne postoji jedan tip majki i 1 tip djeteta nego 7 i pol milijardi različitih kombinacija (ljudi) osjećaja, iskustava, obrazovanja, stanja.

Ono što želim reći, jest da imate pravo na izbor i na drugačije mišljenje! Nikada u mojim tekstovima nećete naći da ću vam savjetovati da napravite ovako ili onako. Uvijek opisujem svoje iskustvo (ili iskustvo meni bliskih osoba) jer to je nešto iza čega stojim. Ako vam on može poslužiti da saznate nešto novo ili pak shvatite da ste na dobrome putu, a ja griješim... nitko sretniji od mene. No, najviše me raduje kada moji tekstovi nekome posluže za dalje razmišljanje i istraživanje. Kada propitkujete dobivene informacije.




Organizacija

Kažu da je dobra organizacija temelj funkcioniranja u životu. Lijepo je dok stvari (ljude i okolonosti) možeš imati pod kontrolom. No onda se rodi dijete. I sve to pada u vodu. Jer je ono vođeno nekim svojim ritmom kojeg ni uz sav napor svijeta ne možeš dokučiti. Ako ne uzmeš stvari u svoje ruke i odrediš neki red, život ti se začas pretvori u kaos, da ne kažem horor jer je to zapravo pravi opis situacije. Red nam je potreban da ne izludimo. A izluditi u ovom trenutku je realna opcija. Jer toliko se toga događa, a malo toga možemo kontrolirati.

Evo nekoliko informacija koje ti mogu pomoći:
  • to se svima događa, ali rijetko tko o tome govori - još su mi gore one koje kažu da kad imaš volju da ti ništa nije teško, majka može sve i sl.. Zbog takve percepcije društva i čujemo da smo lijene i razmažene. Naravno, da daješ sve od sebe i punoooo, puno više nego što si mislila da možeš, ali postoji granica kad jednostavno više ne možeš. To je nova situacija i ništa te za nju ne može pripremiti. Često zbog te percepcije društva i prelaženja vlastitih granica majka pada u (postporođajnu) depresiju ili joj se to odrazi na zdravlju.
  • ne trebaš ti sve raditi - iako si ti i dalje gospodarica svoga doma to ne znači da ne možeš prihvatiti da netko drugi pospremi stvari, ode u šoping, skuha ručak ili prošeta s bebom. To može biti suprug, mama, svekrva, prijateljica... ili pak plaćena osoba koja će ti pomagati. Ako ti je ikada trebala pomoć - to je sada. 
  • odredi prioritete i mijenjaj ih na dnevnoj i tjednoj bazi (prilagođavaj se situaciji)
  • nisi loša majka, niti si podbacila ako priznaš da ti treba pomoć nego si samo čovjek od krvi i mesa kojem se nakupilo previše obaveza i ne može ih sam svladati. Pomoć ne znači prenošenje svih obaveza na nekog drugoga nego podjela obaveza na manje zadatke kako bi neke od njih mogao netko drugi napraviti. 
  • prihvati da nikada ništa neće biti kao prije - zaboravi na priče kako će sada biti sve po starom, ali ljepše i bolje (bit će, ali ne tako brzo kao što si mislila)
  • ništa ne radiš krivo iako ti se ponekad tako čini jer slijediš sve upute i savjete, a opet nije sve kako treba - jer smo svi različiti, a ti savjeti su općeniti. 
  • uvijek slušaj svoju intuiciju i čak ako pogriješiš uvijek ćeš nešto iz toga naučiti
  • smanji očekivanja i nastoj biti realna - npr. rijetko kada nešto uspije iz prvog pokušaja i ništa ne dolazi samo nego na svemu treba raditi
  • ne uspoređuj se s drugima (ni roditeljima, ni tuđom djecom)
  • ništa ne traje vječno pa ni situacija u kojoj se nalaziš - s vremenom bude lakše, ali i to lakše ima svoju težinu, problemi ne nestanu već se naučiš s njima nositi ili dođu neki veći zbog kojih ti ovi prethodni više nisu tako strasni. Naravno, dogodi se i da nestane problem. Uglavnom, gore od samog početka nije nikako.
  • uspostavi bebi ritam hranjenja i spavanja

Oni koji me već duže prate znaju da živim sa suprugom i sinčićem daleko od cijele naše obitelji i rodbine. U mjesto gdje danas živimo došli smo puno prije nego što smo znali da ćemo dobiti bebu. Zapravo, u doba kada opcija da budemo roditelji nije niti postojala. Teška trudnoća, a osobito razdoblje nakon poroda učinili su situaciju još težom. Da sam znala što me čeka ili da sam barem mogla naslutiti kako će biti nikada ne bih prodala stari stan jer sve ljepote ovog grada ne mogu se zamijeniti s blizinom rodbine i prijatelja u prvim godinama djetetova života. Da je bilo tako, vjerojatno mi život uopće ne bi izgledao kao što danas izgleda. Neke stvari bi se neminovno dogodile, ali bilo bi puno lakše. 

Godina iza mene, bila je najteža u mom životu. Puno teža nego što uopće netko može zamisliti. Iz postova vidite samo djelić onoga što se stvarno događa u nečijem životu. I dobro da je tako. Jer neke stvari trebaju ostati neizrečene jer nikome ne bi donijele dobro. S druge strane postoje neke stvari koje trebaju biti izrečene jer ako ih ne izrečemo ili se pravimo da nas se (više) ne tiču zapravo ih podupiremo. A to ne želim.

Srce me boli kada vidim u šetnji žene s malim bebama kako su izmučene i sa suzama koje više ne mogu ni sakriti ili kada na već dnevnoj bazi čitam statuse u grupama podrške mamama koji su zapravo pozivi upomoć. Svaki put imam osjećaj da bih nešto trebala napraviti, a ne znam što ni kako. Često završim u razgovoru s njima i vidim da im spoznaja da nisu same donosi neki unutarnji mir. Osjećam da MORAM pisati, da možda netko negdje tko je na rubu snaga i traži pomoć kao što sam je i ja tražila i u najmanjim sitnicama, barem pronađe utjehu da nije sama. Jer ovo o čemu ću danas pišem događa se svima. Nekima je lakše, a nekima je teže, ali svi kroz to prolaze.

Izvor: Thinkstock


U to vrijeme imala sam samo (najbolju) prijateljicu koja je rodila nekoliko mjeseci prije mene i koja me tjerala u depru svojim svakodnevnim natjecanjem oko ama baš svega...i uz koju sam se osjećala kao totalni luzer i nikad dovoljno dobra mama, osoba, prijateljica jer mi je stalno nabijala na nos i čak mi je držala prodike kad bih recimo nešto kupila, pitala ili radila u vezi bebe što nije bilo po njezinim kriterijima. Iz neke pristojnosti stalno sam tolerirala te njene gluposti, a zapravo je vršila ogroman psihički pritisak na mene. To i konstantan pritisak iz svakog članka ili komentara o majčinstvu da moraš briljirati doveli su do toga što se dogodilo nakon poroda, a iz čega se razvila anksiozna depresija. Da, dobro ste pročitali - nije svaka depresija nakon poroda - postporođajna depresija. No, ni ona me kasnije nije zaobišla - iako sam ja mislila ako pijem antidepresiv da to znači da sam zaštićena od ostalih oblika depresija, ispostavilo se da mi je život odlučio pokazati da uvijek može biti gore.

No, držimo se mi današnje teme, a navedenim problemima posvetit ću poseban post.  Kao što ste mogli pročitati, od samog početka nije slutilo na dobro. A ja nisam željela priznati da mi koji smo 14 godina živjeli potpuno samostalno odjednom trebamo pomoć. Da mi nešto ne možemo. Ja super organizirana i control freak da nešto ne mogu??? Kada je došlo do toga da uopće ne spavam, ne jedem i da imam jedan panični napad za drugim ipak je došlo vrijeme da priznam da ja to ne više mogu sama. Sjećam se tog trenutka kao da je bio malo prije. D. star 20 dana, a ja mami plačem neka sjedne na prvi autobus i dođe k nama. Došla je sa stvarima za tjedan dana, ostala je 4 mjeseca. Uz njezinu i suprugovu pomoć izgurali smo nekako to razdoblje. Svo troje smo ravnopravno podijelili obaveze po principu tko prvi što stigne. I znate što - svima nama uopće nije bilo lako s tim jednim djetetom. Zato na mom blogu ne postoji kategorija majčinstvo nego roditeljstvo i često upotrebljavam množinu jer nisam samo ja u svemu tome. I onda se ljudi čude kada vide da Beyonce za 3 djece ima 8 dadilja, pa nego kako. Za svako dijete se moraš još dvaput klonirati. A moj je još bio super jer nisam dojila i prilično brzo smo uspostavili ritam hranjenja i spavanja.

Radi se o tome da oko bebe prvih nekoliko mjeseci moraš biti svjesno prisutan 24 sata dnevno. Zaboravite one priče da spavate kad i beba spava jer naprosto novorođenče i osoba od 20-30 godina nemaju isti bioritam. I kad spavaš - spavaš s jednim  budnim okom. Kada je budna - baviš se njome, a kada spava baviš se onime što će joj biti potrebno kada se probudi (čistiš, pereš, spremaš). Od kronične iscrpljenosti događaju ti se tragikomične situacije - ja sam npr. u perilicu stavila jednokratnu pelenu (bilo je potrebno 3 pranja poslije toga da se očisti), mobitel u hladnjak, bilo je trenutaka kada se ni uz najbolju volju nisam mogla sjetiti kako mi se beba zove... I onda kažu da si SAMO mama i da te država uzdržava godinu dana.

Hranjenje i spavanje

Sigurno ste čitali kako su rooming in, dojenje na zahtjev, nošenje i zajedničko spavanje  najbolje moguće stvari na svijetu. Takvi članci su pisani pod utjecajem Searsovih načela Povezujućeg roditeljstva koje je dominantna filozofija roditeljstva u posljednjih deset-petnaest godina. Normalno da je za Amerikance takva ideja revolucionarna jer oni se i nemaju kako zbližiti s djetetom pošto uopće nemaju predviđeni plaćeni porodiljni dopust. Iako sam naziv Povezujuće roditeljstvo zvuči tako milo da je naprosto nezamislivo da postoji nešto drugačije (nepovezujuće roditeljstvo? bezosjećajan roditelj koji nema osjećaja prema vlastitom djetetu već samo ispunjava obavezu hranjenja, presvlačenja itd.) to je zapravo izraz kojim se manipulira jer se pod tim pojmom danas podrazumijeva sve i svašta u korist djeteta, a uopće ne uzimajući u obzir dobrobit cijele obitelji. Sama filozofija polazi od toga da je to prirodan način roditeljstva koji je u svima nama, ali je potrebno stručno vodstvo da bi ga prepoznali i primjenjivali. Zvuči kontradiktorno? Pa i jest.


Stilovi roditeljstva su se mijenjali i mijenjati će se. Po mom mišljenju ovakva filozofija, iako trenutno dominantna nije održiva jer potiče život bez organizacije. Život u kojem je dijete BOG, a svi oko njega su tu da zadovolje njegove potrebe. Nije dijete krivo, sami smo "odabrali" jer su nam taj obrazac servirali kao  jedini postojeći. Dapače, sam autor u knjizi, iz poglavlja u poglavlje inzistira da se iz majci dostupne okoline uklone svi neistomišljenici ili bilo kakvi izvori koji bi mogli pokolebati njenu želju za provođenjem ovog stila roditeljstva. Zvuči li vam to malo... poznato? Ma je li moguće da se to nama u 2018. serviraju samo podobne informacije, da mi čitamo samo ono što oni žele da čitamo, a ne znanstveno (praktično) dokazane informacije??? Nemojte da vas zavaraju stručnjaci i "stručnjaci". Jedno su znanstvenici, a drugo autori popularne self help literature.

Zbog čega sve više majki pati od postporođajne depresije? Jer smatraju da ne udovoljavaju postavljenim načelima koja su prikazana kao jedina moguća i ispravna. Jer daju osjećaj da se majka osjeća bespomoćno i nekompetentno.

Ukratko, život po Searsovom modelu je život bez organizacije, bez reda i rasporeda. U kojem svi, a poglavito majka koja je glavna i odgovorna za dijete pati. I tu ne govorimo o lijenoj majci ili kojoj se ne da zajebavati s dojenjem, nego o majci koja je na rubu snaga, psihičkih i fizički iznemogla jer je pročitala svaki članak, prostudirala svačije iskustvo i poslušala svačiji savjet, radila sve po pe esu - a unatoč svemu život joj se raspada.

Izvor: Thinkstock


Jednom za svagda želim naglasiti - nije problem u dojenju, nego u sisi na zahtjev! Ne kažem da dojenje na zahtjev nije dobra stvar - jest, ali za onoga tko je PSIHIČKI jak i ima jaku pomoć i potporu (ukratko može se apsolutno posvetiti 24 sata bebi, zanemarujući svoje potrebe, a netko drugi će se brinuti o njoj (majci) i preuzeti apsolutno sve njene dosadašnje obaveze na sebe). Neka digne ruku tko to može!

A savjeti ne poznaju kategoriju psihe. Sve se svodi na fizičko: Ako imaš dojke - doji! I to doji stalno! Jer ako imalo organiziraš svoj život i dojiš samo da nahraniš dijete onda bolje niti ne doji. Ako kažeš da ne možeš - zapravo nisi dovoljno uporna i kako bi sebi olakšala djetetu daješ adaptirano mlijeko i pristaješ da ti dijete bude bolesnije, manjeg kvocijenta inteligencije, da slabije vidi i čuje itd. Izvor. W. i M. Sears: Povezujuće roditeljstvo, MK, Zagreb, str. 90-91.

Izvor: Thinkstock


Uspostavljanje redovite rutine ne znači pustiti dijete da plače, da bude gladno ili da se ga nauči da ne bude razmaženo ili manipulira. Najlakše braniti svoju teoriju blateći neistomišljenike i navodeći primjere koji odlaze u krajnost.

Plač djetetov način komunikacije i da na njega treba reagirati. Što je beba starija uspješnije prepoznajemo tu komunikaciju. Ali isto tako mislim da ne treba panično reagirati na svaki zvuk koji beba proizvede i automatski tražiti problem. Beba komunicira. Beba ne manipulira niti je razmažena. To što smo je navikli npr. nositi da zaspi pa poslije neće zaspati bez nošenja nije ni razmaženost ni manipulacija nego navika koju je dijete steklo. To što smo mislili da će se samo od toga odviknuti je posljedica gore navedenih pristupa koji ne priznaju negativne strane određenih metoda. A u životu nije ništa crno-bijelo.

Ono što želim reći jest da se dijete od samoga rođenja uči određenim navikama, možemo ih nazvati i redom, odgovarajući na njegove potrebe, ali u cilju dobrobiti cijele obitelji, a ne samo djeteta.

Izvor: pexels.com


D. je od prvog dana jeo adaptirano mlijeko (bočicu) u razmacima po tri sata (od 4 mj. svaka 4 sata). Poštivanje tog rasporeda nikako ne znači da smo ga ikada pustili da plače ili čekali da pokaže da je gladan jer naprosto količina hrane koju je dobivao bila je dovoljna da ga drži sitim to određeno vrijeme. Itekako smo bili povezani s njime i primjećivali promjene, iako ga nismo nosili ni na rukama ni u nosiljki.

Znam da će većina vas pomisliti što uopće pišem o nečemu o čemu nemam pojma - dojenju. Reći ću vam samo da itekako imam pravo jer sam u kontaktu s mnogim ženama koje doje, a i sama sam psihički tu gdje jesam zbog forsiranja dojenja na zahtjev. Nisam primjer dojilje, ali sam primjer onoga što može napraviti Searsova filozofija Privrženog roditeljstva kojoj je alfa i omega dojenje na zahtjev, a koje je u Hrvatskoj samo načelno izbor.

Spavao je sam u svom krevetiću ili tijekom dana u kolicima. Poštivao se njegov ritam spavanja i vrijeme kada je bio budan provodio je isto tako u krevetiću ili kolicima, ali u našem društvu. Sva komunikacija odvijala se u ležećem položaju. Ležeći smo izmjenjivali nježnosti, držali se za ruke, pričali i ljubili. Vrijeme presvlačenja i hranjenja je bilo je kada smo se držali i grlili.

Sve to ja ne bih ni znala da je moguće dok moja mama nije uzela stvari u svoje ruke i rekla da sve to što čitam je jedan veliki bullshit koji će samo upropastiti mene, moje dijete i moj brak. Sve što se do tada događalo ukazivalo je upravo na to. Dakle, savjeti koji sam ja dobila od svoje mame, a koja je odgojila petero djece na baš isti takav način (i da svi smo različiti) je onaj koji bih podijelila s vama. A to je da od prvog dana ne navikavam D.  ni na što. Znači nikakvi rituali ni kupanje, ni pjevanje, ni nošenje, ni nikakvi posebni zvukovi, ni potpuna tišina, ni potpuni mrak (pogotovo ne danju da ne zamijeni dan za noć), ni spavanje na dojci, niti u roditeljskom krevetu. Beba neće ništa tražiti ako joj se ne pokaže. Nakon što je presvučen i nahranjen stavim ga u krevetić i to je to. Ako plače ne reagiram odmah nego nakon pola minute sjednem ili legnem pokraj krevetića da me vidi i eventualno mu dam prst, ruku i dudu. Bebi je samo bitno da zna da je na sigurnom tj. da je netko tu. Čim se umiri idem svojim poslom. Naravno, da se to ne događa preko noći. Taj period prilagodbe trajao je nekih desetak dana. Trebalo je dosta upornosti i strpljenja (i mojih suza) jer bilo je dana kada je plakao i kada smo prekršili sve odluke da ga ne nosimo, i pjevali i puštali uspavanke i tzv. bijele šumove. Kada je čovjek bespomoćan svega se sjeti. Ali kada sam vidjela da što god mi radili, prije noćnog spavanja ipak plače čvrsto sam odlučila držati se gore navedenog - legnuti uz njegov krevetić, dati mu ruku i dudu i čekati da zaspi.

Bebe spavaju drugačijim snom nego odrasli i lakše se bude. Ako je beba navikla na ritual onda će ga pri svakom buđenju tražiti (npr. ako je zaspala na rukama, vi je stavite u krevetić, ona će se probuditi za koju minutu jer ne spava čvrsto i vidjeti da je situacija drugačija, da nema onih ruku u kojima je zaspala pa će plakati i tražiti da je nosite kako bi ponovno usnula). Rituali su zapravo kratkotrajna rješenja i velika zamka jer prije ili kasnije doći će vrijeme kada će se beba morati od toga odviknuti. Beba koja se pušta da spava bez rituala isto se budi, ali se zna sama umiriti jer se ništa značajno nije promijenilo otkad je usnula. Upornost se isplatila i već s dva mjeseca D. je spavao od 19:00 do 7:00 sati. U daljnjem tekstu nešto detaljnije objašnjenje.

Izvor: pexels.com

Izbacivanje noćnog obroka

D. je u početku je imao 8 obroka po 90 ml svaka 3 sata. Navečer bi išao spavati u 20:00 sati. Sljedeći obroci su bili u 23:00, 02:00 i 05:00 sati. Nisam mu mijenjala pelenu nakon 20:00 sati (jer ako ne jede, onda niti ne puni pelenu) i te obroke po noći bih mu uvijek dala u polusnu i u mraku (tek bi ga lagano probudili da se vidi da pije bočicu, bez presvlačenja, ali obavezno podrigivanje jer je bljuckao). Kada smo dobili potvrdu pedijatra da dobro napreduje s mjesec i pol dana odlučili smo ukinuti jedan noćni obrok i to na sljedeći način. Obrok u 02:00 jednostavno ga nisam budila da jede. Umjesto u 02:00 probudio se u 03:00 ili 04:00 i tada bih mu najprije dala dudu da vidim je li gladan ili samo mu fali nešto. Uglavnom kroz nekih tjedan dana došli do toga da mu je duda bila dovoljna i da koji dan zatim ni nju nije tražio i jeo je samo u 23:00 i u 05:00 i onda lagano i to smo polako po 15 min povećavali razliku dok nije došlo do 23:00 i 06:00 sati. Polako je spavao sve duže. Od negdje četvrtog mjeseca života i taj obrok u 23:00 je postepeno išao sve ranije, dok u dobi od 9 mj. nije spavao od 19:00 do 7:00 sati bez ikakvog noćnog obroka između. I još bi ujutro nakon bočice nastavio spavati do 10:30.  Obrok u 11:00,  spavao bi od 13:00 do 14:00, bio budan do 16:00 spavao pola sata i budan do 19:00 sati. Od tada spava i sam u svojoj sobi, što je također proteklo bez ikakvog problema jer je već preko dana bio naviknut na boravak i igru u toj prostoriji.

Sada ima 13 mjeseci i spava od 18:30 do 7:30, naravno bez hranjenja između. Ponekad se budi i brblja, ali ne reagiramo. Odspava nakon bočice još do 09:00 i onda opet ide spavati od 12:00 do 14:00 sati. Ali to je zato jer smo se apsolutno prilagodili njegovom ritmu. Nema šetnje ni doktora ni posjeta dok mu je vrijeme spavanja. Nikada ne plače niti je cendrav. Kad mu se spava krene ručicama trati oči i znamo da je vrijeme za spavanac. Nikada nije zaplakao kada smo ga stavili na spavanje, ni preko dana ni navečer. Zapravo se čini kao da jedva čeka odmor jer je preko dana stalno aktivan i u pokretu. Uzme svog medu i nešto mu kaže na samo njima razumljivom jeziku i zaspi u roku minute.

Izvor: Thinkstock

Želim vam ispričati jednu anegdotu. M. je bio kod pedijatra na vaganju s D. kada je imao 10 mj. U čekaonici se poveo razgovor kako se jedna mama nije pošteno naspavala već četiri godine. Naravno, slijedili su komentari ostalih roditelja kako su svi u istim problemima valjda dok djeca ne krenu u školu. I onda je došao red na M. i on je rekao kako on nema problema s time jer D. spava 12 sati u komadu (prešutio je još ona 4 sata preko dana). Nastala je potpuna tišina. Sve oči uperene u moje dečke kao da se radi o čudu. Jedan roditelj je rekao da je mislio da je to urbana legenda i da zapravo nikada nije upoznao nekoga čije  dijete nema problema sa spavanjem i neka mu oda tajnu. Tajna je u pravovremenoj odluci, upornosti i dosljednosti. Znam da je nekim roditeljima slušanje bebina plača frustrirajuće ili čak i bolno, ali to je jednostavno jedan od izazova roditeljstva. Jer ne radi se o tome da će roditelji imati više vremena za sebe ako beba spava nego naprosto bebama je potreban san za rast i razvoj, a roditeljima odmor

Većina o roditeljstvu ne može razmišljati izvan vlastitog iskustva i onoga čime nas neprestano bombardiraju. Kad god bih nešto komentirala na ovu temu bilo je brisanja komentara, ušutkivanja, vrijeđanja i omalovažavanja. Ili prodika kako djetetu treba nježnosti i blizina roditelja... (mi se oduvijek mazimo, ali se samo tako ne uspavljujemo), ili kad ćeš nositi dijete ako ne kad je tako malo i bespomoćno - (ja bih tada postavila protupitanje - kada ćeš u ludnicu, ako ne sada kada si izmorena i neispavana, a ništa ne radiš na tome da to promijeniš). Zato sam na svom blogu željela s vama podijeliti svoje iskustvo, ali i reći što sve stoji iza toga.

Pročitajte iskustvo blogokolegice Gorgeous on a budget,
a ako želite možete podijelite svoje iskustvo u komentarima.


ponedjeljak, 5. veljače 2018.

Moj (zdraviji) način prehrane

U postu Najbolje od siječnja 2018. napisala sam kako sam ponosna što je iza mene i moje obitelji mjesec dana po principima zdrave prehrane i Mudrilica je predložila da pišem o tome. Kada sam krenula razmišljati, shvatila sam da to zapravo nije loša ideja jer cijeli taj način prehrane nije ništa novo i revolucionarano, ali je plod mog istraživanja i razmišljanja pa rekoh zašto ga ne bih podijelila s vama i motivirala vas da možda uvedete neke promjene.

Ono što svakako želim napomenuti da nisam stručnjak niti su ovo stručni savjeti već moje iskustvo pa čitajući tekst budite toga svjesni kao i činjenice da smo svi različiti i da ako nešto meni odgovara ne znači da će i vama i obrnuto. 

Svrha ovog načina prehrane nije gubljenje kilograma pa se stoga ne može nazvati dijetom već isključivo odluka da se zdravije hranimo. Činjenica jest da dok sam živjela s roditeljima i dok je mama kuhala da sam se zdravo hranila. Odlaskom na studij i preuzimanjem brige za vlastitu prehranu kvaliteta se drastično srozala. Prije svega s 18 godina niti sam znala niti sam željela (naučiti) kuhati. Hrana u restoranu (menzi) činila se kao san snova, hahaha nemojte pasti sa stolca od smijeha jer je to bilo prije 15 godina. U međuvremenu sam ipak postala nešto pametnija 😀 No prije toga iskusila sam sve čari studiranja koje se odrazilo na moje zdravlje (stres, anksioznost, ibs, neredovita i jednolična prehrana, dijabetes). Što je moje zdravlje bivalo gore to sam imala manje volje za hranom i zapravo nisam uopće voljela jesti. S druge strane štitnjača i policistični jajnici napravili su balon od mene. IBS zaslužuje poseban post jer je bio moj pratioc dugih 11 godina pa se ovom prilikom neću puno zadržavati na njemu osim da ću reći da je on glavni razlog zbog čega sam zamrzila hranu. Ukratko, jela sam minimalno, samo ono od čega mi nije bilo loše, a loše mi je bilo tako ionako, izgledala sam kao balon i svatko je smatrao da ima pravo da na osnovu mog izgleda ima pravo mi reći svoje mišljenje.



No, stvari su se promijenile tamo negdje u proljeće 2016. kada je nastao ovaj post u kojem vam opisujem kao sam se odrekla šećera i smršavila (prvih) 7 kg. I tada sam saznala da sam trudna... Mislila sam kako je sve propalo u vodu jer... trudnice se debljaju. Malo ili puno, ali debljaju se. Prva pomisao bila mi je da mi očito nije suđeno da budem mršava. Pa... ispalo je da i nije baš tako. Što zahvaljujući stresu (predporođajnoj depresiji - da, da i to postoji), a što zahvaljujući tabletama za hipotireozu (štitnjaču) u trudnoći sam se udebljala samo 3 kg. I onda zahvaljujući stresu i postporođajnoj depresiji smršavila 20 kg. U trudnoći jedino što sam mogla jesti bilo je voće. Znači, na odluku da izbacim slatkiše, nadovezalo se da mogu jesti samo voće. I eto, dvije zdrave navike su bile iza mene. Ali opet stres je učinio svoje i vratila sam se starim navikama. Živjela sam na jednom obroku dnevno, mjesecima, i to najčešće napolitankama ili batonsima. Kile su i dalje išle dolje, ali negdje na jesen shvatila sam da to nije to. Zapitala sam se zašto tako malo poštujem sebe i svoje zdravlje? Zašto ga uporno trujem? Zašto za sobom povlačim i druge (supruga)? Kakav ću uzor pružiti svome djetetu? Koliko ću uopće tako dugo izdržati???

Nakon suočavanja sa samom sobom došla sam do sljedećih zaključaka:

1. izbaciti ono što je nezdravo, ali postupno
2. kuhati barem jedan obrok dnevno (ručak)
3. ubaciti u prehranu čim više zdravih namirnica
4. ako nemam previše izbora, biram najmanje lošu varijantu
5. ako ponekad zgriješim (pojedem ono što nisam "smjela") nije kraj svega

Kruške


1. Izbaciti ono što je nezdravo, ali postupno
U našem slučaju to su bile grickalice (M. čips, kroki, kokice) i slatkiši (ja - keksi i kolači) i sokovi (oboje). 
Znam da odlazak u krajnost i naglo izbacivanje nečega, pogotovo šećera kod mene ima kontraefekt, stoga sam odlučila za početak ne kupovati nabrojene proizvode - jer onoga čega nemaš doma ne dovodi te u iskušenje da pojedeš, ali to je rezultiralo time da smo svaki dan ipak navratili do trgovine samo po to - jer bez toga se ne može. Onda sam odlučila napraviti rez. Kupila sam petiti kekse (bez maslaca i mlijeka) koji za mene jesu slatkiš, ali samo u nuždi. Znači, kada ničega nema pojest ću ih, ali da ću ih kupiti jer mi se jede nešto slatko - neću. No, to je ipak rezultiralo nečime. Imala sam "odvratne" kekse za situaciju ako me uhvati želja za slatkim (ispričavam se obožavateljima navedenih keksa). I razlog da ne kupim nešto slatko jer već imam nešto slatko doma. Rezultat: paketić od 200 grama traje mi tjedan dana, a inače bih 500 g drugih keksi slistila svaki dan. Napredak je za mene velik. 👍
M. se bez problema odrekao grickalica. 👏Sokove smo prestali kupovati i kada nam se baš nešto pije kupimo mineralnu vodu ili skuhamo čaj ili kavu koje još od onog proljeća pijemo bez šećera.  

  • izbacili smo slane grickalice
  • izbacili smo slatkiše umjesto njih kad padnemo u iskušenje kupimo najmanje "zlo" - petit kekse
  • izbacili smo sokove (ni gazairano, ni sirupe, ni cedevitu) umjesto njih pijemo vodu, a kad padnemo u iskušenje kupimo mineralnu vodu
  • u kavi i čaju umjesto šećera koristili smo zaslađivač od stevije, a kasnije ni njega. Šećer uopće ne koristimo i niti ga nemamo doma.

Grickalice: bademi, lješnjaci, grožđice, ali mi nismo baš ljubitelji pa ih imamo više za svaki slučaj nego što ih jedemo. Općenito umjesto grickalica i slatkiša jedemo svježe voće.

Naravno, da ima trenutaka kao što su rođendani i proslave uz koje idu slastice, grickalice i sokovi kojima je tada teško odoljeti. Ključno je tada se podsjetiti zašto smo donijeli odluku da se zdravije hranimo i odabrati nešto što izgleda najviše zdravo i u najmanjoj količini. Čak i ako smo taj dan pokleknuli i uzeli nešto što ne bi trebalo nije kraj svemu. Sutra je novi dan kada nastavljamo dalje sa zdravom prehranom.

Jagode


2. Kuhati barem jedan obrok dnevno (ručak)
Čini se jednostavnim, ali kad netko ne voli, zapravo mrzi hranu jer joj od nje bude zlo, boravak u kuhinji sveden je na minimum. Ipak, odlučila sam kuhati jer sam htjela da D. ima svaki dan doma skuhan ručak. Nisam htjela da u vrtiću umjesto mame crta dostavljača kako nam nosi gablec. Razlog je smiješan, ali iskren. Ručak nije samo hrana nego okupljanje obitelji, a za mene način da doprinesem tome. Uostalom, sada kada nas je troje definitivno je jeftinije (i daleko zdravije) da kuhamo nego da jedemo po restoranima. 
Da me ne bi krivo shvatili i mislili da posljednih 15 godina jedem po restoranima i ne znam ni jaje ispeći haha Zapravo, puno toga znam kuhati, ali jednostavno do sada je što zbog M. posla, što zbog drugih okolnosti bilo više dana kada smo jeli vani, nego doma. Odlučila sam da bude obrnuto i zapravo da po mogućnosti uvijek da jedemo doma ono što ja skuham. Prihvatila sam sebe da nisam tip koji prati kulinarske emisije i blogove, stalno traži nove recepte i da je to isto ok. Nekome je to uživancija ili hobi, a meni obaveza koju sam odabrala zbog svih navedenih činjenica. Kako bi se toga držala čak svaki dan zapisujem što sam kuhala i moram priznati da u siječnju od 31 dana samo tri nisam kuhala. Za mene ogroman napredak 👍

  • obavezno kuham ručak  
  • kuham za sebe i D. užinu: palentu ili griz s voćem
  • planiramo unaprijed tjedni meni (za sve obroke) i na osnovu toga obavljamo tjedni šoping (kupujemo samo koliko nam je dovoljno za tjedan dana, ne stvaramo zalihe samo zato jer je nešto na sniženju, ali i zato jer nastojimo jesti čim više svježih namirnica koji ako dulje stoje gube na nutritivnoj vrijednosti)
  • dodatno tijekom tjedna kupujemo samo voće i povrće, ako zatreba 

Kuhani oslić i krumpir


3. Ubaciti u prehranu čim više zdravih namirnica
Sav novac koji smo prije trošili na grickalice, slatkiše i sokove sada usmjeravamo na svježe voće i povrće koje nam stoji na stolu kako kada smo gladni ne bi tražili što ima za jesti nego jedemo ono što je pred nama.

Doručak

  • Suhu salamu (zimsku, čajnu i sl.) zamijenili smo zdravijom verzijom šunke ili purećih prsa i salamu jedemo puno rjeđe nego prije.
  • Ne jedemo margarin (ni maslac iako je on zdravija varijanta), nutellu (ni sve inačice tog namaza), hrenovke ni paštete. Jedemo pekmez od šljiva ili džemove bez šećera i domaći med. 
  • Integralni kruh umjesto bijelog kruha. Ako nema integralnog, onda bilo koji samo da nije bijeli. Kruh jedemo samo sa salamom ili nekim namazom, ne uz ručak. Općenito sve iz pekare osim integralnog kruha ne kupujemo.
  • Mlijeko s najmanje masnoće, običan jogurt umjesto voćnih i pudinga. Pošto je D. alergičan na mlijeko, a ni mi pretjerano ne volimo mlijeko i mliječne proizvode (jogurte, mliječne namaze, svježe sireve i vrhnja) kalcij dobivamo iz chia sjemenki, špinata, brokule i sličnog povrća.
  • Probali smo jesti cjelovite žitarice (proso i ječam), ali nam se više dopada varijanta čistih  prosenih i ječmenih pahuljica. Linkovi su tu da vidite razliku jer ono što neki prodaju pod nazivom musli, pahuljice, kaša su zapravo sve samo ne zdravi proizvodi jer obiluju šećerom i mastima. Ali po meni i to je bolje nego burek, krofne ili kutija keksi barem u fazi prilagodbe na novi ukus žitarica. Pošto ne jedemo s mlijekom i jogurtom jedemo ih s voćem (jabuka, banana, kruška...) ili umočene u biljni čaj (npr. s grožđicama ili suhim šljivama). D. kupujemo voćne kašice sa cjelovitim žitaricama i to mu dajemo za doručak jer ni on nije oduševljen navedenim integralnim žitaricama u domaćoj izvedbi. Vjerujem da bi bilo drugačije da mu ih možemo dati s jogurtom, ali zbog alergije na mlijeko to nije moguće pa za sada je tako. Nadam se da ćemo s vremenom svi skupa prijeći na cjelovite žitarice, ako ništa drugo onda u juhama ili npr. umjesto riže.

Ručak: osim gore navedenog, želim reći da je s tim dijelom bilo najmanje problema jer smo oduvijek jeli (kada sam kuhala) zdrave ručkove.

  • meso (pileća prsa ili junetina) ili ribu (oslić kuhamo, a lignje jedemo u rižotu) pečemo na suncokretovom ulju. Imamo i tavu na kojoj se može peći i bez ulja, ali mi se ukus tako pečenog mesa nikako ne sviđa pa ipak pečemo s uljem. Meso ne pohamo, ne prižimo u dubokom ulju, niti ga dodatno punimo slaninom, šunkom, sirom i slično.
  • uz meso uvijek ide kuhano ili svježe povrće. Ako je kuhano onda ga minimalno kuham i začinim ga samo s mrvicu maslinovog ulja (bez soli, papra, vegete itd.). Ako je svježe u obliku "salate" onda je bez ikakvih dodataka (ulja, octa, soli, papra).  Jedino uz rižu i kuhani krumpir dodajem svježi (smrznuti) peršin.
  • često jedemo variva (tu jedino dodajem domaći sušeni lovor i ružmarin) i juhe (bez tjestenine s puno povrća)
  • ponekad pečemo zdravu verziju pizze (slika dolje): tijesto s crnim brašnom, a gore redom maslinovo ulje, pasirana rajčica, na tanke kriške narezane tikvice, patliđan i svježi šampinjoni, na kockice narezana paprika, kukuruz i masline. Na pečenu pizzu stavimo polovice cherry rajčice i rukulu.
  • još od prije ne jedemo: pomfrit,  majonezu, ajvar, kečap, senf, gotove juhe, kobasice
  • tjesteninu i rižu jedemo jako rijetko, možda jednom mjesečno


Užina i/ili večera: pravu večeru zapravo i nemamo jer nas ručak drži dovoljno zasitnim tako da jedemo eventualno kuhana ili pečena jaja s povrćem (jaja + blitva/špinat/paprika/patliđan/tikvice, nekakve salate (tuna + rikula, jaja + rikula) ili palentu i griz s voćem. Ali najčešće jedemo svježe voće.

Divlje šparoge s mladim lukom

4. Ako nemam previše izbora, biram najmanje lošu varijantu
Npr. ako nemate opciju da na posao možete donijeti hranu od doma niti imate velik izbor trgovina i pekara gdje možete kupiti ručak na poslu, uvijek od onoga što se nudi izaberite najmanje lošu varijantu - u pekari sendvič sa šunkom i povrćem ili salatu, u pizzeriji vegetarijansku pizzu, na fast foodu topli sendvič s povrćem, ali bez majoneze, senfa, ajvara i kečapa. 

Vegetarijanska pizza


5. Ako ponekad zgriješim (pojedem ono što nisam "smjela") nije kraj svega.
Naravno, da ima dana kada pojedem ono što ne bih smjela jer kao što sam već navela odlazak u krajnost stvara kontraefekt. Važno je da sam si u glavi posložila da nije kraj svega i da je sve bilo uzalud jer sam jednom pojela nešto loše. Ako 5 od 7 dana u tjednu jedem zdravije trebam se usmjeriti na tih 5 dana koje sam uspjela, a ne na ona 2 koje nisam. Proanaliziram zašto sam pojela što nisam trebala i učim na pogreškama.

Najvažnije od svega je da sam donijela odluku da ću zdravije jesti nego do sada. Uvijek može bolje, ali za početak želim bolje od onoga kako sam do sada jela.

Isto tako, mislim da je ključno postupno izbacivanje nezdravih i uvođenje zdravih namirnica. Sve nezdravo zamijenite zdravijom varijantom. Jer nagle odluke ne vode nikuda.

Zaljubljene mrkve
S D. prehranom uopće nije problema jer ako djetetu od početka dajete zdrave namirnice on će se naviknuti na taj okus (jer neće ni znati za drugo) i neće ni tražiti gluposti (nezdravu hranu). O uvođenju krute hrane (dohrane) namjeravam napisati poseban post. Mnogi se toga i drže u prvih godinu, dvije, tri i onda s vremenom "olabave" pa i imamo djecu koja su pretila i ucjenjuju roditelje hranom (ili obrnuto). Da bi se to izbjeglo najbolje je od zdravih namirnica odabrati one koje vam odgovaraju i njih se držati - baš kao i što "svejedi" ne jedu sve tako ni vi ne morate baš sve što je zdravo - jedna namirnica manje-više ako je ostalo u redu. Mi npr. ne koristimo kokosovo ulje (jer ne podnosim miris ni okus kokosa), svježe sireve (općenito svježe mliječne proizvode), ni većinu integralnih žitarica (ovo posljednje ipak mislim promijeniti). Doma ne pečem kruh niti pravim zimnicu ni kojekakve domaće paštete, džemove, vegete ni temeljce. Tko zna, jednoga dana možda i budem, ali eto za sada još nisam u toj fazi. 

Kao što sam na početku navela, cilj svega ovoga nije bilo mršavljenje, ali i to se dogodilo. Pošto nemam vagu (jer stalno zaboravljam kupiti bateriju) ne znam koliko točno kilograma smo izgubili u ovih mjesec dana, ali onako od oka rekla bih barem 5 kg (jedan konfekcijski broj manje). Najviše je vidljivo na području trbuha koji nam se poprilično smanjio. Promjene vidim i na mršavijim rukama i licu. Općenito se bolje osjećamo jer imamo više energije. Naravno, za bolji fizički izgled trebalo bi i vježbati, ali trenutno nam to nije prioritet. Dolaskom ljepšeg vremena namjeravamo duže šetati, odnosno čim više vremena provoditi u prirodi.




Što se tiče kupovine hrane naravno da je najbolje domaće. Ali i to domaće je različito. Kao dijete koje je odraslo na selu i čiji roditelji imaju OPG (kao i 90% ljudi u mjestu gdje sam rođena) znam da treba razlikovati hranu koja se proizvodi za vlastite potrebe i za prodaju. Nekako imam dojam da se podrazumijeva da OPG-ovi ne špricaju (odnosno ne tretiraju kemikalijama voće i povrće). To naime, i nije baš tako. Svi vlasnici OPG-ova moraju imati položen tečaj za korištenje pesticida. Logički gledano, poljoprivrednik si ne može priuštiti da mu sav urod propadne kada mu egzistencija ovisi o tome i normalno da će posegnuti za insekticidima i umjetnim gnojivom. Ukratko to što kupujete od OPG ne garantira vam da to voće i povrće nije tretirano, osim ako vam sam proizvođač to ne kaže ili ima potvrdu da proizvode proizvodi na ekološki način. Proizvodi koji se nalaze u trgovinama i supermarketima nisu ništa drugo nego proizvodi OPG-ova koji su preko sabirnog centra (posrednika između OPG-ova i trgovina) došli do svojih kupaca.

Živjela sam iznad tržnice jednog većeg hrvatskog grada pa sam imala prilike vidjeti i da ono što kumice nude na svom štandu isto tako ne znači da su oni proizveli doma. Lokani proizvođači (OPG-ovi) ujutro oko 4-5 sati dovoze  svoje proizvode koje prodaju kumicama (ili prodavačima na štandovima) pa oni dalje to prodaju po svojim (različitim) cijenama. Zaključak: najbolje je proizvoditi vlastitu hranu, ali kako nismo svi to u mogućnosti onda kupovati od provjerenoga proizvođača koji ima eko certifikat ili od nekoga tko uzgaja voće i povrće samo za svoje potrebe.

Kad god smo u mogućnosti kupujemo od lokalnih proizvođača (npr. kada netko na poslu ponudi ako želimo domaće krumpire, jabuke, med, gljive i slično prihvatimo i onda se raspitamo što sve proizvode) ili što moji roditelji doma uzgoje za naše obiteljske potrebe. No, najčešće hranu kupujemo u običnim trgovačkim centrima i ne gledamo da li je bio/eko ili nije. Prije konzumiranja sve dobro operemo i većinom prokuhamo. Pokušavamo jesti sezonske namirnice, ali isto tako kupujemo i smrznuto voće i povrće.



Nadam se da vam je ovaj tekst bio koristan i da će vam moje iskustvo pomoći ako se odlučite želite zdravije hraniti. Na ovim blogovima možete pročitati više o zdravoj prehrani: