Kako da mu nedostajete?

Ako me pratite na fejsu znate da me u posljednje vrijeme dosta stvari živcira i da bih sačuvala unutranji mir i da ne spalim na živce odlučila sam neke stvari podijeliti s vama. Inače ne otvaram ovakve članke jer me uhvati proljev od savjeta koji nude, ali eto vrag mi nije dao mira i moram podijeliti ovaj članak sa ozbiljnog portala kao što je Žena.hr Link na članak

Ovaj članak je jadan na toliko mnogo razina da je to nemoguće opisati u jednom fb statusu pa sam odlučila napisati post. Zašto ne znam ni sama. Vjerojatno je to samo kap koja mi je prelila čašu gluposti s kojima se svakodnevno susrećem na internetu. I možda bih trebala prijeći preko toga, kao što prelazim preko lošeg tv programa pa ne gledam TV, ali pitam se dokle. Koliko sranja i laži netko može napisati, a da se prijeđe preko toga. Neće ni ovo ostaviti neki dublji trag, ali eto volim zamišljati situaciju kada se netko gugla i naleti na ocjenu svog rada.

Tekst je inače prenesen sa nekog američkog portala, odnosno preveden je na hrvatski. Sama ta činjenica me ne čudi jer naši tzv. novinarčići ionako ništa ne znaju osim prepisivati od drugih. Kad se sjetim pravih novinara koji su 90-ih izvještavali s ratišta, ovi su zaista sramota svoje profesije. Zamišljam suvremenog hrvatskog novinara/novinarku kao osobu koja svoj posao ujutro započinje čitanje mailova jer je pretplaćen na newslettere svih svjetskih žutih tiskovina. Kad nakon nekoliko sata proučavanja uz nekoliko kava (možda i smoothie jer treba održati tromo i neaktivno tijelo na životu) zaključi što bi zanimalo hrvatski puk uključi Google translate. Nekako od silnog uzbuđenja da čim prije objavi članak prije gableca, zaboravi uključiti provjeru pravopisa i eto ti ga na... članak je vani. Možda dva jer nije ponedjeljak. Posao obavljen. Ostatak radnog vremena vjerojatno čita komentare na svoje članke i misli si kako nema veza što 99% čitatelja misli da je članak nebitan, već viđen, loše preveden, nepismen... Važno je da on zarađuje za kruh. Nadam se da mu je ukusan jer ipak treba upiti svu gorčinu kada dotični gleda u pod od srama kada ga pitaju čime se on zapravo bavi.

Link na uobičajen članak prosječnog hrvatskog novinara

koji bih ja prepričala ovako: Pippa Middleton je prebacila nogu preko noge kao Sharon Stone u filmu, ali kao što to rade i milijuni žena svakodnevno, za razliku od Sharon nije pokazala ništa kao što ni druge žene to ne rade, ali eto ona je nitko i ništa od nekog i nešto pa je njen batak, ali ne i * završio u medijima i naš vrli novinar odlučio je da je to od silne važnosti da obavijesti o tome hrvatski narod.

No da se vratimo na članak i temu ovog posta. 

Sudeći prema članku na žena.hr muškarci su niža bića, nešto poput stvari, predmeta s njima se se treba igrati. Da im ne bude dosadno u vezi jelte... Mi žene smo još dobro prošle jer smo ipak peračice rublja našim muškarcima, kuharice njihovih obroka, ali ne i roštilja jer... jer žena za roštiljom je svetogrđe. A oni su igračke.

Da li se autorica (o prepisivačici članka i urednici koja je to odobrila da ne govorimo) možda zapitala zašto bi se igrali s nečijim osjećajima, pogotovo s osjećajima osobe koju volimo i koja nas voli? Zbog nje i onih koji tako razmišljaju "veze" i jesu tako komplicirane jer u svemu traže nešto dublje i igraju neke igrice, zavjere. Muškarci su s Marsa, a žene s Venere... guest what, oboje su sa jebene Zemlje, najvjerojatnije iz Pripizdine Donje, nisu jebeni jednorozi i život nije meksička sapunica. Iskrenost i samo iskrenost, samo to je važno. Ili vas oće, ili vas neće, nema treće.

Prava ljubav nema veze s time. Šta je sljedeće... da isceniram otmicu i nestanem na par dana da bi vidjela da li je roditeljima stalo do mene??? Mislite da je ovo pitanje bolesno? U načelu je isto kao i ono što autorica/prepisivačica predlaže.