Kada me je prijateljica u trudnoći pitala jesam li si našla nekoga tko će mi pomoći oko bebe nakon što se vratim iz rodilišta u najmanju ruku bila sam zapanjena njezinim bezobrazlukom što me to uopće pita. Ispalo je da je to najvažnija tema o kojoj sam trebala razmišljati dok sam bila trudna.
Mislila sam kako se usuđuje tako nešto pitati? Zar misli da nisam sposobna brinuti se za svoju bebu? Smatrala sam da briga oko bebe nije neka mudrost - presvučeš je, nahraniš je, igraš se s njom i pustiš je da spava. Nisam imala iskustva s bilo čime navedenim, ali mislila sam kako ću naučiti ili eto... doći će samo. Ja i moja beba čitat ćemo si misli. Jer to je prirodno... jer nakon što presiječu pupčanu vrpcu mi smo i dalje jedno. Jer to je urođeno, jer tako svi rade... Uostalom, bit će tata* uz nas. U Hrvatskoj ovisno o kolektivnom ugovoru, zakonski očevi imaju pravo na 7 slobodnih dana tijekom jedne kalendarske godine što bi značilo npr. ako se u istoj godini ženi, seli, dobije dijete, netko mu umre sveukupno ima pravo na tih sedam dana plaćenog dopusta. U praksi je izgledalo da je M. imao pravo na dva slobodna dana. Pošto je jedan proveo sa mnom u rađaoni, drugi mu je ostao da se odmori. Međutim, ako je poslodavac imalo svjestan situacije, što je kod M. bio slučaj, otac ima pravo iskoristiti godišnji odmor nakon rođenja djeteta. Srećom, uz godišnji i slobodne dane, M. je bio uz nas dva mjeseca.
Nakon što ste se dobro nasmijali... pogađate - ništa nije bilo kako sam si ja zamislila. Pretpostavke i očekivanja su majke svih zajeba rekla je jednom jedna pametna žena. Istina je da ništa ne dolazi samo, da se ništa ne događa samo od sebe, da sve što se događa je posljedica naših odluka i postupaka. Ukratko, kako si napraviš tako će ti biti.
Priče s poroda možete svugdje čuti. Imate dojam da se žene natječu čija je priča strašnija kao da će time dokazati koja je veća patnica, a time bolja majka među drugima. Kao da postoji neko natjecanje gdje će vas proglasiti majkom godine. No, sve to nekako progutate i najčešće sudbinu stavite u Božje ruke mišlju: Neka bude, kako bude samo da je živo i zdravo! I onda se porodite i shvatite da je bolno, ali da ima neke ljepote u tom donošenju na svijet novog života. Što hormoni, a što neki adrenalin drži vas neko vrijeme i mislite si: Ako sam to preživjela, sve ću preživjeti!
Većina nas je negdje između. Više no ikada, izgaramo od želje da sve stignemo i da napravimo sve kako treba. Ali nekako nam to ne polazi za rukom.
Zašto? Jer smo samo ljudi, s emocijama i potrebama. Nisi manje vrijedna ako ne ispunjavaš ono što misliš da društvo od tebe očekuje.
Jedna od najvažnijih lekcija roditeljstva jest da se
o svemu informiraš, ali da na kraju slušaš svoju intuiciju i napraviš po svom.
Zašto? Zato jer smo svi različiti. I ti i tvoje dijete i tvoja obitelj i uvjeti u kojima živiš.
Zato se svi tekstovi u kojima piše da je bolje ovako, bolje onako... ne odnose na tebe. Odnose se na sve. Generaliziraju. Idealiziraju. Nazovi to kako hoćeš. Ali nemoj misliti da su Sveto Pismo. Da drukčije ne postoji i ne valja. Postoji, samo nitko o tome ne govori jer eto za neke stvari nas ograničavaju neki zakoni (adaptirana mlijeka), dok za druge jednostavno... pa teško se boriti protiv nečega što stručnjaci kažu, što kažu najnovija istraživanja...
U želji da SVE napravimo SAVRŠENO postali smo ovisni o informacijama i savjetima (kvazi) stručnjaka i majki čija se, gle čuda, ti savjeti savršeno uklapaju u njihov život i iskustvo. One ne žive tvoj život. Zagrebi malo ispod površine i vidjet ćeš da zapravo živite u posve drugačijim uvjetima.
 |
| Izvor: Thinkstock |
Ako malo duže proučavate sve te savjete uočit ćete da se u njima pokazuje samo ono pozitivno (iznimke za njih ne postoje, a nekako se baš mi ne uklapamo u te kalupe pa se pitamo što s nama ne valja) i većina savjeta je kontradiktorna.
Npr. doji na zahtjev i to barem 6 mjeseci (a zahtjev je 24 sata jer dojka ne služi samo za hranu nego kao utjeha, sredstvo za uspavljivanje...), ali uvijek nađi vremena za sebe. Kako? Kada nemam vremena za otići na wc, istuširati se i nešto pojesti (kuhati?) jer beba plače čim je maknem od sebe. Nema veze, svoj život trebaš podrediti samo i isključivo bebi. Koristi platnene pelene. Kada da ih operem kada nemam vremena ni sebe oprati? Neka spava u tvom krevetu, ali ne u sredini između dva roditelja nego sa strane, ustvari najbolje da tata neko vrijeme uopće ne spava s vama jer ionako ne stanete svi u jedan krevet, a dijete je sada prioritet, ali održavaj (dobar) seksualan život i važno je da se dobro naspavaš (unatoč svemu).
Savjeti svakojakih stručnjaka sa svih strana trebali bi od nas napraviti izvrsnog roditelja jer ono što ti logika i instinkt kažu nisu dovoljno dobri. Što ti znaš, imaš samo to jedno dijete, a stručnjaci su svoje teze proveli na stotinama djece. Ili ne daj Bože slušati iskustvo naših mama. Ne, jer one su živjele u kamenom dobu, bez pristupa informacijama i mi smo samo pukom srećom ispali ok. Ti stručnjaci koji od nas žele napraviti stručnjake za roditeljstvo zapravo samo povećavaju našu nesigurnost i tjeskobu. Čini se koliko god mi sve njih slušale i savjete provodile u djelo da nama to ne uspijeva.
Zašto? Jer teorija je jedno, a stvarnost drugo. I ne postoji jedan tip majki i 1 tip djeteta nego 7 i pol milijardi različitih kombinacija (ljudi) osjećaja, iskustava, obrazovanja, stanja.
Ono što želim reći, jest da
imate pravo na izbor i na drugačije mišljenje! Nikada u mojim tekstovima nećete naći da ću vam savjetovati da napravite ovako ili onako. Uvijek opisujem svoje iskustvo (ili iskustvo meni bliskih osoba) jer to je nešto iza čega stojim. Ako vam on može poslužiti da saznate nešto novo ili pak shvatite da ste na dobrome putu, a ja griješim... nitko sretniji od mene. No, najviše me raduje kada moji tekstovi nekome posluže za dalje razmišljanje i istraživanje. Kada propitkujete dobivene informacije.
Organizacija
Kažu da je dobra organizacija temelj funkcioniranja u životu. Lijepo je dok stvari (ljude i okolonosti) možeš imati pod kontrolom. No onda se rodi dijete. I sve to pada u vodu. Jer je ono vođeno nekim svojim ritmom kojeg ni uz sav napor svijeta ne možeš dokučiti. Ako ne uzmeš stvari u svoje ruke i odrediš neki red, život ti se začas pretvori u kaos, da ne kažem horor jer je to zapravo pravi opis situacije. Red nam je potreban da ne izludimo. A izluditi u ovom trenutku je realna opcija. Jer toliko se toga događa, a malo toga možemo kontrolirati.
Evo nekoliko informacija koje ti mogu pomoći:
- to se svima događa, ali rijetko tko o tome govori - još su mi gore one koje kažu da kad imaš volju da ti ništa nije teško, majka može sve i sl.. Zbog takve percepcije društva i čujemo da smo lijene i razmažene. Naravno, da daješ sve od sebe i punoooo, puno više nego što si mislila da možeš, ali postoji granica kad jednostavno više ne možeš. To je nova situacija i ništa te za nju ne može pripremiti. Često zbog te percepcije društva i prelaženja vlastitih granica majka pada u (postporođajnu) depresiju ili joj se to odrazi na zdravlju.
- ne trebaš ti sve raditi - iako si ti i dalje gospodarica svoga doma to ne znači da ne možeš prihvatiti da netko drugi pospremi stvari, ode u šoping, skuha ručak ili prošeta s bebom. To može biti suprug, mama, svekrva, prijateljica... ili pak plaćena osoba koja će ti pomagati. Ako ti je ikada trebala pomoć - to je sada.
- odredi prioritete i mijenjaj ih na dnevnoj i tjednoj bazi (prilagođavaj se situaciji)
- nisi loša majka, niti si podbacila ako priznaš da ti treba pomoć nego si samo čovjek od krvi i mesa kojem se nakupilo previše obaveza i ne može ih sam svladati. Pomoć ne znači prenošenje svih obaveza na nekog drugoga nego podjela obaveza na manje zadatke kako bi neke od njih mogao netko drugi napraviti.
- prihvati da nikada ništa neće biti kao prije - zaboravi na priče kako će sada biti sve po starom, ali ljepše i bolje (bit će, ali ne tako brzo kao što si mislila)
- ništa ne radiš krivo iako ti se ponekad tako čini jer slijediš sve upute i savjete, a opet nije sve kako treba - jer smo svi različiti, a ti savjeti su općeniti.
- uvijek slušaj svoju intuiciju i čak ako pogriješiš uvijek ćeš nešto iz toga naučiti
- smanji očekivanja i nastoj biti realna - npr. rijetko kada nešto uspije iz prvog pokušaja i ništa ne dolazi samo nego na svemu treba raditi
- ne uspoređuj se s drugima (ni roditeljima, ni tuđom djecom)
- ništa ne traje vječno pa ni situacija u kojoj se nalaziš - s vremenom bude lakše, ali i to lakše ima
svoju težinu, problemi ne nestanu već se naučiš s njima nositi ili dođu neki
veći zbog kojih ti ovi prethodni više nisu tako strasni. Naravno, dogodi se i
da nestane problem. Uglavnom, gore od samog početka nije nikako.
- uspostavi bebi ritam hranjenja i spavanja
Oni koji me već duže prate znaju da živim sa suprugom i sinčićem daleko od cijele naše obitelji i rodbine. U mjesto gdje danas živimo došli smo puno prije nego što smo znali da ćemo dobiti bebu. Zapravo, u doba kada
opcija da budemo roditelji nije niti postojala. Teška trudnoća, a osobito
razdoblje nakon poroda učinili su situaciju još težom. Da sam znala što me čeka
ili da sam barem mogla naslutiti kako će biti nikada ne bih prodala stari stan jer sve ljepote ovog grada ne mogu se zamijeniti s blizinom rodbine i prijatelja u prvim godinama djetetova života. Da je bilo tako, vjerojatno mi život uopće ne bi izgledao kao što danas izgleda. Neke stvari bi se neminovno dogodile, ali bilo bi puno lakše.
Godina iza mene, bila je najteža u mom životu. Puno teža nego što uopće netko može zamisliti. Iz postova vidite samo djelić onoga što se stvarno događa u nečijem životu. I dobro da je tako. Jer neke stvari trebaju ostati neizrečene jer nikome ne bi donijele dobro. S druge strane postoje neke stvari koje trebaju biti izrečene jer ako ih ne izrečemo ili se pravimo da nas se (više) ne tiču zapravo ih podupiremo. A to ne želim.
Srce me boli kada vidim u šetnji žene s malim bebama kako su
izmučene i sa suzama koje više ne mogu ni sakriti ili kada na već dnevnoj bazi čitam statuse u grupama podrške mamama koji su zapravo pozivi upomoć. Svaki put imam osjećaj da
bih nešto trebala napraviti, a ne znam što ni kako. Često završim u razgovoru s njima i vidim da im spoznaja da nisu same donosi neki unutarnji mir. Osjećam da MORAM pisati, da
možda netko negdje tko je na rubu snaga i traži pomoć kao što sam je i ja
tražila i u najmanjim sitnicama, barem pronađe utjehu da nije sama. Jer ovo o čemu ću danas pišem događa se svima. Nekima je lakše, a nekima je teže, ali svi kroz to prolaze.
 |
| Izvor: Thinkstock |
U to vrijeme imala sam samo (najbolju) prijateljicu koja je rodila nekoliko mjeseci prije mene i koja me tjerala u depru svojim svakodnevnim natjecanjem oko ama baš svega...i uz koju sam se osjećala kao totalni luzer i nikad dovoljno dobra mama, osoba, prijateljica jer mi je stalno nabijala na nos i čak mi je držala prodike kad bih recimo nešto kupila, pitala ili radila u vezi bebe što nije bilo po njezinim kriterijima. Iz neke pristojnosti stalno sam tolerirala te njene gluposti, a zapravo je vršila ogroman psihički pritisak na mene. To i konstantan pritisak iz svakog članka ili komentara o majčinstvu da moraš briljirati doveli su do toga što se dogodilo nakon poroda, a iz čega se razvila anksiozna depresija. Da, dobro ste pročitali - nije svaka depresija nakon poroda - postporođajna depresija. No, ni ona me kasnije nije zaobišla - iako sam ja mislila ako pijem antidepresiv da to znači da sam zaštićena od ostalih oblika depresija, ispostavilo se da mi je život odlučio pokazati da uvijek može biti gore.
No, držimo se mi današnje teme, a navedenim problemima posvetit ću poseban post. Kao što ste mogli pročitati, od samog početka nije slutilo na dobro. A ja nisam željela priznati da mi koji smo 14 godina živjeli potpuno samostalno odjednom trebamo pomoć. Da mi nešto ne možemo. Ja super organizirana i control freak da nešto ne mogu??? Kada je došlo do toga da uopće ne spavam, ne jedem i da imam jedan panični napad za drugim ipak je došlo vrijeme da priznam da ja to ne više mogu sama. Sjećam se tog trenutka kao da je bio malo prije. D. star 20 dana, a ja mami plačem neka sjedne na prvi autobus i dođe k nama. Došla je sa stvarima za tjedan dana, ostala je 4 mjeseca. Uz njezinu i suprugovu pomoć izgurali smo nekako to razdoblje. Svo troje smo ravnopravno podijelili obaveze po principu tko prvi što stigne. I znate što - svima nama uopće nije bilo lako s tim jednim djetetom. Zato na mom blogu ne postoji kategorija majčinstvo nego roditeljstvo i često upotrebljavam množinu jer nisam samo ja u svemu tome. I onda se ljudi čude kada vide da
Beyonce za 3 djece ima 8 dadilja, pa nego kako. Za svako dijete se moraš još dvaput klonirati. A moj je još bio super jer nisam dojila i prilično brzo smo uspostavili ritam hranjenja i spavanja.
Radi se o tome da oko bebe prvih nekoliko mjeseci moraš biti svjesno prisutan 24 sata dnevno. Zaboravite one priče da spavate kad i beba spava jer naprosto novorođenče i osoba od 20-30 godina nemaju isti bioritam. I kad spavaš - spavaš s jednim budnim okom. Kada je budna - baviš se njome, a kada spava baviš se onime što će joj biti potrebno kada se probudi (čistiš, pereš, spremaš). Od kronične iscrpljenosti događaju ti se tragikomične situacije - ja sam npr. u perilicu stavila jednokratnu pelenu (bilo je potrebno 3 pranja poslije toga da se očisti), mobitel u hladnjak, bilo je trenutaka kada se ni uz najbolju volju nisam mogla sjetiti kako mi se beba zove... I onda kažu da si SAMO mama i da te država uzdržava godinu dana.
Hranjenje i spavanje
Sigurno ste čitali kako su rooming in, dojenje na zahtjev, nošenje i zajedničko spavanje najbolje moguće stvari na svijetu. Takvi članci su pisani pod utjecajem Searsovih načela
Povezujućeg roditeljstva koje je dominantna filozofija roditeljstva u posljednjih deset-petnaest godina. Normalno da je za Amerikance takva ideja revolucionarna jer oni se i nemaju kako zbližiti s djetetom pošto uopće nemaju predviđeni
plaćeni porodiljni dopust. Iako sam naziv
Povezujuće roditeljstvo zvuči tako milo da je naprosto nezamislivo da postoji nešto drugačije (nepovezujuće roditeljstvo? bezosjećajan r
oditelj koji nema osjećaja prema vlastitom djetetu već samo ispunjava obavezu hranjenja, presvlačenja itd.) to je zapravo izraz kojim se manipulira jer se pod tim pojmom danas podrazumijeva sve i svašta u korist djeteta,
a uopće ne uzimajući u obzir dobrobit cijele obitelji. Sama filozofija polazi od toga da je to prirodan način roditeljstva koji je u svima nama, ali je potrebno stručno vodstvo da bi ga prepoznali i primjenjivali. Zvuči kontradiktorno? Pa i jest.
Stilovi roditeljstva su se mijenjali i mijenjati će se. Po mom mišljenju ovakva filozofija, iako trenutno dominantna nije održiva jer potiče život bez organizacije. Život u kojem je dijete
BOG, a svi oko njega su tu da zadovolje njegove potrebe. Nije dijete krivo, sami smo "odabrali" jer su nam taj obrazac servirali kao jedini postojeći. Dapače, sam autor u knjizi, iz poglavlja u poglavlje inzistira da se iz majci dostupne okoline uklone svi neistomišljenici ili bilo kakvi izvori koji bi mogli pokolebati njenu želju za provođenjem ovog stila roditeljstva. Zvuči li vam to malo... poznato? Ma je li moguće da se to nama u 2018. serviraju samo podobne informacije, da mi čitamo samo ono što oni žele da čitamo, a ne znanstveno (praktično) dokazane informacije??? Nemojte da vas zavaraju stručnjaci i "stručnjaci".
Jedno su znanstvenici, a drugo autori popularne self help literature.
Zbog čega
sve više majki pati od
postporođajne depresije? Jer smatraju da ne udovoljavaju postavljenim načelima koja su prikazana kao jedina moguća i ispravna. Jer daju osjećaj da se majka osjeća bespomoćno i nekompetentno.
Ukratko, život po Searsovom modelu je život bez organizacije, bez reda i rasporeda. U kojem svi, a poglavito majka koja je glavna i odgovorna za dijete pati. I tu ne govorimo o lijenoj majci ili kojoj se ne da zajebavati s dojenjem, nego o majci koja je na rubu snaga, psihičkih i fizički iznemogla jer je pročitala svaki članak, prostudirala svačije iskustvo i poslušala svačiji savjet, radila sve po pe esu - a unatoč svemu život joj se raspada.
 |
| Izvor: Thinkstock |
Jednom za svagda želim naglasiti - nije problem u dojenju, nego u sisi na zahtjev! Ne kažem da dojenje na zahtjev nije dobra stvar - jest, ali za onoga tko je
PSIHIČKI jak i ima
jaku pomoć i potporu (ukratko može se apsolutno posvetiti 24 sata bebi, zanemarujući svoje potrebe, a netko drugi će se brinuti o njoj (majci) i preuzeti apsolutno sve njene dosadašnje obaveze na sebe). Neka digne ruku tko to može!
A savjeti ne poznaju kategoriju psihe. Sve se svodi na fizičko: Ako imaš dojke - doji! I to doji stalno! Jer ako imalo organiziraš svoj život i dojiš samo da nahraniš dijete onda bolje niti ne doji. Ako kažeš da ne možeš - zapravo nisi dovoljno uporna i kako bi sebi olakšala djetetu daješ adaptirano mlijeko i pristaješ da ti dijete bude bolesnije, manjeg kvocijenta inteligencije, da slabije vidi i čuje itd.
Izvor. W. i M. Sears: Povezujuće roditeljstvo, MK, Zagreb, str. 90-91.
 |
| Izvor: Thinkstock |
Uspostavljanje redovite rutine ne znači pustiti dijete da plače, da bude gladno ili da se ga nauči da ne bude razmaženo ili manipulira. Najlakše braniti svoju teoriju blateći neistomišljenike i navodeći primjere koji odlaze u krajnost.
Plač djetetov način komunikacije i da na njega treba reagirati. Što je beba starija uspješnije prepoznajemo tu komunikaciju. Ali isto tako mislim da ne treba panično reagirati na svaki zvuk koji beba proizvede i automatski tražiti problem. Beba komunicira. Beba ne manipulira niti je razmažena. To što smo je navikli npr. nositi da zaspi pa poslije neće zaspati bez nošenja nije ni razmaženost ni manipulacija nego navika koju je dijete steklo. To što smo mislili da će se samo od toga odviknuti je posljedica gore navedenih pristupa koji ne priznaju negativne strane određenih metoda. A
u životu nije ništa crno-bijelo.
Ono što želim reći jest da se dijete od samoga rođenja uči određenim navikama, možemo ih nazvati i redom, odgovarajući na njegove potrebe, ali u cilju dobrobiti cijele obitelji, a ne samo djeteta.
 |
| Izvor: pexels.com |
D. je od prvog dana jeo adaptirano mlijeko (bočicu) u razmacima po tri sata (od 4 mj. svaka 4 sata). Poštivanje tog rasporeda nikako ne znači da smo ga ikada pustili da plače ili čekali da pokaže da je gladan jer naprosto količina hrane koju je dobivao bila je dovoljna da ga drži sitim to određeno vrijeme. Itekako smo bili povezani s njime i primjećivali promjene, iako ga nismo nosili ni na rukama ni u nosiljki.
Znam da će većina vas pomisliti što uopće pišem o nečemu o čemu nemam pojma - dojenju. Reći ću vam samo da itekako imam pravo jer sam u kontaktu s mnogim ženama koje doje, a i sama sam psihički tu gdje jesam zbog forsiranja dojenja na zahtjev. Nisam primjer dojilje, ali sam primjer onoga što može napraviti Searsova filozofija Privrženog roditeljstva kojoj je alfa i omega dojenje na zahtjev, a koje je u Hrvatskoj samo načelno izbor.
Spavao je sam u svom krevetiću ili tijekom dana u kolicima. Poštivao se njegov ritam spavanja i vrijeme kada je bio budan provodio je isto tako u krevetiću ili kolicima, ali u našem društvu. Sva komunikacija odvijala se u ležećem položaju. Ležeći smo izmjenjivali nježnosti, držali se za ruke, pričali i ljubili. Vrijeme presvlačenja i hranjenja je bilo je kada smo se držali i grlili.
Sve to ja ne bih ni znala da je moguće dok moja mama nije uzela stvari u svoje ruke i rekla da sve to što čitam je jedan veliki bullshit koji će samo upropastiti mene, moje dijete i moj brak. Sve što se do tada događalo ukazivalo je upravo na to. Dakle, savjeti koji sam ja dobila od svoje mame, a koja je odgojila petero djece na baš isti takav način (i da svi smo različiti) je
onaj koji bih podijelila s vama. A to je da od prvog dana ne navikavam D. ni
na što. Znači nikakvi rituali ni kupanje, ni pjevanje, ni nošenje, ni nikakvi
posebni zvukovi, ni potpuna tišina, ni potpuni mrak (pogotovo ne danju da ne
zamijeni dan za noć), ni spavanje na dojci, niti u roditeljskom krevetu.
Beba neće ništa tražiti ako joj se ne pokaže. Nakon što je presvučen i nahranjen stavim ga u krevetić i to je to. Ako plače
ne reagiram odmah nego nakon pola minute sjednem ili legnem pokraj krevetića da me vidi i eventualno
mu dam prst, ruku i dudu. Bebi je samo bitno da zna da je na sigurnom tj. da je
netko tu. Čim se umiri idem svojim poslom. Naravno, da se to ne događa preko noći. Taj period prilagodbe trajao je nekih desetak dana. Trebalo je dosta upornosti i strpljenja (i mojih suza) jer bilo je dana kada je plakao i kada smo prekršili sve odluke da ga ne nosimo, i pjevali i puštali uspavanke i tzv. bijele šumove. Kada je čovjek bespomoćan svega se sjeti. Ali kada sam vidjela da što god mi radili, prije noćnog spavanja ipak plače čvrsto sam odlučila držati se gore navedenog - legnuti uz njegov krevetić, dati mu ruku i dudu i čekati da zaspi.
Bebe spavaju drugačijim snom nego odrasli i
lakše se bude. Ako je beba navikla na ritual onda će ga pri svakom buđenju
tražiti (npr. ako je zaspala na rukama, vi je stavite u krevetić, ona će
se probuditi za koju minutu jer ne spava čvrsto i vidjeti da je situacija drugačija,
da nema onih ruku u kojima je zaspala pa će plakati i tražiti da je nosite
kako bi ponovno usnula). Rituali su zapravo kratkotrajna rješenja i velika
zamka jer prije ili kasnije doći će vrijeme kada će se beba morati od toga
odviknuti. Beba koja se pušta da spava bez rituala isto se budi, ali
se zna sama umiriti jer se ništa značajno nije promijenilo otkad je usnula. Upornost se isplatila i već s dva mjeseca D. je spavao od 19:00 do 7:00 sati. U daljnjem tekstu nešto detaljnije objašnjenje.
 |
| Izvor: pexels.com |
Izbacivanje noćnog obroka
D. je u početku je imao 8 obroka po 90 ml svaka 3 sata.
Navečer bi išao spavati u 20:00 sati. Sljedeći obroci su bili u 23:00, 02:00 i 05:00 sati.
Nisam mu mijenjala pelenu nakon 20:00 sati (jer ako ne jede, onda niti ne puni pelenu) i te obroke po noći bih mu uvijek dala
u polusnu i u mraku (tek bi ga lagano probudili da se vidi da pije
bočicu, bez presvlačenja, ali obavezno podrigivanje jer je bljuckao). Kada smo dobili potvrdu pedijatra da dobro napreduje s mjesec i pol dana odlučili smo ukinuti jedan noćni obrok i to na sljedeći način. Obrok u 02:00 jednostavno ga nisam budila da jede. Umjesto
u 02:00 probudio se u 03:00 ili 04:00 i tada bih mu najprije dala dudu da vidim je li gladan
ili samo mu fali nešto. Uglavnom kroz nekih tjedan dana došli do toga da mu je
duda bila dovoljna i da koji dan zatim ni nju nije tražio i jeo je samo u 23:00 i u 05:00 i
onda lagano i to smo polako po 15 min povećavali razliku dok nije došlo do 23:00 i 06:00 sati. Polako je spavao sve duže. Od negdje četvrtog mjeseca života i taj
obrok u 23:00 je postepeno išao sve ranije, dok u dobi od 9 mj. nije spavao od 19:00 do 7:00 sati bez ikakvog noćnog obroka između. I još bi ujutro nakon bočice nastavio spavati do 10:30. Obrok u 11:00, spavao bi od 13:00 do 14:00, bio budan do 16:00 spavao pola sata i
budan do 19:00 sati. Od tada spava i sam u svojoj sobi, što je također proteklo bez ikakvog problema jer je već preko dana bio naviknut na boravak i igru u toj prostoriji.
Sada ima 13 mjeseci i spava od 18:30 do 7:30, naravno bez hranjenja
između. Ponekad se budi i brblja, ali ne reagiramo. Odspava nakon bočice još do 09:00 i onda opet ide spavati od 12:00 do 14:00 sati. Ali to je zato jer smo se apsolutno prilagodili njegovom ritmu. Nema šetnje ni
doktora ni posjeta dok mu je vrijeme spavanja. Nikada ne plače niti je cendrav. Kad mu se spava krene ručicama trati oči i
znamo da je vrijeme za spavanac. Nikada nije zaplakao kada smo ga stavili na spavanje, ni preko dana ni navečer. Zapravo se čini kao da jedva čeka odmor jer je preko dana stalno aktivan i u pokretu. Uzme svog medu i nešto mu kaže na samo njima razumljivom jeziku i zaspi u roku minute.
 |
| Izvor: Thinkstock |
Želim vam ispričati jednu anegdotu. M. je bio kod pedijatra na vaganju s D. kada je imao 10 mj. U čekaonici se poveo razgovor kako se jedna mama nije pošteno naspavala već četiri godine. Naravno, slijedili su komentari ostalih roditelja kako su svi u istim problemima valjda dok djeca ne krenu u školu. I onda je došao red na M. i on je rekao kako on nema problema s time jer D. spava 12 sati u komadu (prešutio je još ona 4 sata preko dana). Nastala je potpuna tišina. Sve oči uperene u moje dečke kao da se radi o čudu. Jedan roditelj je rekao da je mislio da je to urbana legenda i da zapravo nikada nije upoznao nekoga čije dijete nema problema sa spavanjem i neka mu oda tajnu. Tajna je u pravovremenoj odluci, upornosti i dosljednosti. Znam da je nekim roditeljima slušanje bebina plača frustrirajuće ili čak i bolno, ali to je jednostavno jedan od izazova roditeljstva. Jer ne radi se o tome da će roditelji imati više vremena za sebe ako beba spava nego naprosto bebama je
potreban san za rast i razvoj, a roditeljima
odmor.
Većina o roditeljstvu ne može razmišljati izvan vlastitog
iskustva i onoga čime nas neprestano bombardiraju. Kad god bih nešto komentirala na ovu temu bilo je brisanja komentara, ušutkivanja, vrijeđanja i omalovažavanja. Ili prodika kako djetetu treba
nježnosti i blizina roditelja... (mi se oduvijek mazimo, ali se samo tako ne
uspavljujemo), ili kad ćeš nositi dijete ako ne kad je tako malo i bespomoćno -
(ja bih tada postavila protupitanje - kada ćeš u ludnicu, ako ne sada kada si
izmorena i neispavana, a ništa ne radiš na tome da to promijeniš). Zato sam na svom blogu željela s vama podijeliti svoje iskustvo, ali i reći što sve stoji iza toga.
Pročitajte iskustvo blogokolegice
Gorgeous on a budget,
a ako želite možete podijelite svoje iskustvo u komentarima.
