Jednog kišnog jesenskog poslijepodneva
prije skoro 32 godine, prvi put sam ugledao svijet.. Tog dana sam postao sin,
brat, unuk, nećak, bratić...
Mnogo godina kasnije postao sam
dečko, muž...
Uskoro ću postati nešto što dosad
nisam bio i nešto što nisam niti mogao zamisliti da ću postati, nešto što ne
ovisi o meni... Prvi put postajem nešto, rođenjem drugog bića... Postajem
tata...
Oduvijek sam razmišljao kako ću
kad odrastem imati djecu, imati obitelj...
Nakon što sam svoj život ispunio
neizmjernom srećom i bogatstvom pronalaskom svoje druge polovice, puzzle koja je
uvijek nedostajala, došlo je vrijeme da proširimo svoje malo carstvo...
Budući da stvari nisu išle kako
smo planirali, pokušali smo uz liječničku pomoć proširiti svoje carstvo, ali
nije bilo suđeno u tom trenutku... Zajedno smo odlučili prihvatiti istinu i
sudbinu da ćemo u našem carstvu postojati samo nas dvoje...
Nemojte me krivo shvatiti, nije
niti to loše, dapače, kad nakon 18 godina potrage, nađeš drugi dio sebe,
naravno da smo svaki trenutak željeli posvetiti jedno drugome, živimo život
ispunjen smijehom, veseljem, ljubavi... Živimo život ispunjen, kao da nas je u
carstvu puno više nego samo nas dvoje...
Pomirio sam se sa sudbinom da nećemo imati djece...
U međuvremenu sam postao ujak i
nekako sam kroz svoje nećake osjetio bar malo dječje radosti koja je
nedostajala...
27. svibnja.. Dan je počeo kao i
svaki drugi, ustajanje rano ujutro, par minuta razgovor o planovima za današnji
dan, pozdrav na odlasku iz kuće, ja na posao, draga kod ginekologa...
10:37.. trenutak koji će mi
promijeniti život zauvijek... stiže poruka na Viberu, koju još zbog posla i ne
stignem odmah pročitati, zatim stiže sljedeća poruka... SMS...“Pogledaj na
Viber“...
Uzimam mobitel i čitam riječi:
„Postat ćeš tata!“...
Na trenutak nevjerica, možda sam
uzeo kolegin mobitel, nije... moj je... čitam te riječi nekoliko puta u sebi,
gledam poruku iznad, slika... mala crno-bijela slika... naprežem se da
raspoznam što je na slici... vidim malu točkicu i dvije strelice koje pokazuju...život...
Sjedim na stolici, gubim dah,
riječi ne izlaze iz mene, ruke drhte, dajem kolegi do sebe da pogleda mobitel,
gleda.. čestita mi... ja ne čujem...
Na trenutak zatvaram oči i u
glavi ponavljam riječi: „Postat ćeš tata!“... U tom trenutku na lice mi izlazi
najiskreniji osmijeh ikad, osmijeh koji će od tada postati moja svakodnevica...
Osjećaj sreće koji se zarazno širi cijelim mojim bićem...
Od tog dana kao da sam dobio
injekciju odgovornosti... U glavi mi se javljaju različite ideje, planovi...
Odjednom više o svemu što sam dosad razmišljao više nije bitno, odjednom
razmišljam za troje...
Postajem nešto što niti sam nisam
bio svjestan da mogu biti... Upoznajem novog sebe... Provodim dane i noći uz
svoju dragu, podržavam ju... tješim ju... postao sam ne samo rame za plakanje
nego i stijena na koju se može osloniti i lokomotiva koja ju vuče naprijed da
izdrži...
Uz posao koji radim, preuzeo sam
sve kućanske poslove, obaveze na sebe, vozim ju na svaki pregled, pretragu...
Prilagođavam i organiziram svoj dan da sve stignem... i uspijevamo...
Nakon 14 godina podstanarstva i
seljenja po različitim stanovima, odlučio sam kupiti vlastiti stan, došlo je
vrijeme da se skrasimo u svoje vlastito gnijezdo i sačekamo dolazak naše
ptičice... Želim da od prvog dana, dijete dođe u sređenu i stabilnu obitelj...
Zato mi nije teško pregledavati oglase, trčati po bankama, kod bilježnika,
gruntovnica... Uspjeli smo, za nekoliko dana ulazimo u svoj stan, u svoj mali
raj...
Od prvog trenutka, želim
prisustvovati dolasku našeg anđela na ovaj svijet, želim zaplakati od sreće kad
anđeo zaplače prvi put... Zato sam nas upisao na trudnički tečaj u Petrovu
bolnicu i iako mi je nakon posla naporno trčati u Petrovu na tečaj, uspijevam
jer znam da nizašto na svijetu ne želim propustiti taj trenutak... Želim sa
dragom podijeliti taj trenutak sreće, jer vjerujem da nema većeg...
Otpočetka sam počeo pratiti razne
forume na temu trudnoće, beba, majčinstva, očinstva...
Razgovaram sa kolegama,
kolegicama, prijateljima, prijateljicama.. o njihovim iskustvima, želim se
informirati, želim se pripremiti... Zahvalan sam svakome od njih na svakom
savjetu, podijeljenom iskustvu...
Odjednom više me ne zanimaju novi
mobiteli, satovi, parfemi... to su sad zamijenili kolica, krevetići, komode, tutice,
čarapice, gazice...
Kako vrijeme prolazi, mijenjam
se, postajem drugačiji, upoznajem samog sebe... Postajem zaštitnik svoje
obitelji...proširujem svoj zagrljaj...
Postati ću tata...!
Hoću li postati otac, vrijeme će
pokazati...