What to expect when you're expecting #1

Kako se kaže ni u milijun godina nisam zamišljala da bih mogla pisati o tome.... Da, doslovno. Nakon 14 godina veze, 2 neuspjela pokušaja medicinski potpomognute oplodnje, godina liječenja i odustajanja... trudna sam. 

We are expecting 😍

Svaka je žena posebna pa tako i svaka je trudnoća drugačija. U ovom i u u postovima koji slijede odlučila sam vam pisati isključivo o svom iskustvu odnosno svojoj trudnoći, o mojim očekivanjima i o tome kako je na kraju ispalo. Tako se odmah na početku želim ograditi od mogućih negativnih komentara da nešto krivo prikazujem. Jer kao što sam već navela, svaka trudnoća je drugačija, a ja ću govoriti isključivo o svojoj.

Nikada nisam brak zamišljala kao nešto što nužno podrazumijeva i dijete. Oduvijek sam željela osobu s kojom ću dijeliti dobro i zlo i presretna sam što sam svoju srodnu dušu upoznala prije 14 godina. Tri godine kasnije vjenčali smo se i ubrzo potom saznali da šanse da imamo dijete su skoro pa nikakve (kasnije će netko spomenuti manje od pola posto). Iz ne znam kojeg razloga to nije iznenadilo ni mene ni supruga. Prihvatili smo to kao normalnu stvar... računajući na onu "ako nije suđeno" što mi tu možemo, bez suza, bez ičega.

Bilo bi lijepo da su to prihvatili i drugi oko nas. Prvenstveno liječnici, ginekolozi, ali i obitelj (koja se zapravo najmanje miješala u sve to). Naime, suprugovim sterilitetom se nitko nije bavio jer eto kod njega nije bilo nazovimo ih fizičkih promjena. Ja imam policistične jajnike i pošto to donosi hrpu problema (poput dlakavosti, izostanak mjesečnice, debljanja, akni) koje nisam mogla zanemariti ja sam potražila liječničku pomoć. I dok se policistični jajnici mogu liječiti na brojne načine meni je uvijek sugerirano da pijem terapiju uz pomoću koje ću možda i zatrudnjeti jer mlada sam, udana, zašto čekati... I tako mic po mic dovedeni smo nakon 5 godina hormonske terapije (koja usput rečeno nije ublažila simptome policističnih jajnika nego ih je još i pogoršala) do 2 pokušaja medicinski potpomognute oplodnje. Čitajući tuđe priče dobije se dojam da je dovoljno uzeti godišnji u trajanju 20 dana za jedan postupak, pa su se mnogi čudili kako smo mi u 2 godine napravili samo 2 postupka. Yeap, nije sve kako se čini, barem ne kod svakoga. Mi smo za svaki postupak morali barem 15 puta odlaziti na preglede u tada 100 km udaljenu Rijeku. To su pregledi koji su se odvijali svaki drugi-treći dan, sa ponekom dužom stankom. Za nas je to značilo ustajanje u 6 ujutro, da bi tamo bili prije 8 kada dr. počinju raditi jer moraš zauzeti mjesto u redu i da bi na pregled došli oko 10. Doma bi bili oko 12. Fun fact: tada sam ja bila nezaposlena i samo je suprug radio i to samo u jutarnjoj smjeni od 7-15. Činjenica da je bio toliko odsutan i dolazio svaki drugi-treći dan po 3 sata na posao dovela ga je do raznih neugoda na poslu zbog čega je na kraju morao potražiti drugi posao (doduše tek kada su završile te dvije godine). Netko će reći da nije potrebno da smo svaki put išli zajedno na folikulometriju... pa nije, ali ja ne vozim i povraćam od vožnje u autobusu (o IBS koji je tada bio na vrhuncu da i ne pričam) pa je to zaista bilo jedino rješenje. Fast foward... odluka zbog koje smo odlučili da jednom za svagda prekrižimo medicinski potpomognutu oplodnju donesena je dana kad je dotični dr. odbio da se punkcija jajnih stanica napravi pod općom anestezijom pod izlikom "ako niste u stanju pretrpjeti ovo kako mislite roditi", a i s napomenom kako bih onda trebala ležati nekoliko sati u bolnici. Punkcija je obavljena na najgori mogući bolan i ponižavajući način. Dok sam ležeći na ginekološkom stolcu plakala i jaukala od bolova sve su to promatrali studenti medicine, rekla bih njih desetero. Iako smo nakon toga očekivali još nekoliko dana da li će se jajne stanice oploditi (nisu) tog smo dana čvrsto odlučili da se više nikada nećemo dovesti u istu situaciju.

Nakon toga preselili smo se zahvaljujući suprugovom novom poslu... a ja konačno došla u ruke stručnjaka koji me nisu prebacivali  s jednog na drugog (i tako do tada 8 godina). IBS je konačno dijagnosticiran i počelo je liječenje tabletama i psihoterapijama, policistični jajnici više nisu bili usputni problem ginekologa nego mjesečni pregledi kod endokrinologa koji je otkrio da mi to više nije glavna prepreka u začeću nego štitnjača tj. hipotireoza i inzulinska rezistencija. Moram napomenuti da sam kod endokrinologa krenula kako bih se riješila umora, podbuhlosti, ispadanja kose, debljine, visokog krvnog tlaka, oslabljenog pamćenja i koncentracije, a ne kako bi se liječila od neplodnosti. ALI kao na što me upozorila dr. obiteljske medicine pa tako i endokrinolog... ništa od terapije, ako mi cilj nije trudnoća. I što sam mogla nego pristati na to.

Tri godine bila sam na terapiji Eutyroxom i Starcitinom i recimo da je sve stagniralo, tj. nije išlo ni na bolje ni na gore. Ja sam skromna osoba i bila sam zadovoljna što ne ide na gore jer i to se čudo kod mene nije odavno vidjelo. U međuvremenu otkriveno je da su za probleme s pamćenjem i koncentracijom krive lezije na mozgu. Pošto ni to nije bilo dovoljno... otkrivena je i dobroćudna cista na dojci. To vam govorim jer iz te iste dojke 6. mj. curila je zelena tekućina za koju je na kraju endokrinolog rekao da je masnoća. Ne mogu vam opisati koje su mi misli prolazile kroz glavu u tih 6. mj. u kojima nitko nije ništa znao. Spoznaja da mi masnoća izlazi kroz dojku dovela je do toga da krenem na ozbiljnu dijetu (o kojoj sam pisala ovdje) što je na kraju dovelo do toga da sam zatrudnjela.

Pošto se ovaj post odužio, a imam vam još puno toga za reći, u sljedećem postu pisat ću vam o svojoj trudnoći.

Sve fotografije su preuzete s Pixabay.com.