Postat ću tata

Jednog kišnog jesenskog poslijepodneva prije skoro 32 godine, prvi put sam ugledao svijet.. Tog dana sam postao sin, brat, unuk, nećak, bratić...

Mnogo godina kasnije postao sam dečko, muž...

Uskoro ću postati nešto što dosad nisam bio i nešto što nisam niti mogao zamisliti da ću postati, nešto što ne ovisi o meni... Prvi put postajem nešto, rođenjem drugog bića... Postajem tata...

Oduvijek sam razmišljao kako ću kad odrastem imati djecu, imati obitelj... 

Nakon što sam svoj život ispunio neizmjernom srećom i bogatstvom pronalaskom svoje druge polovice, puzzle koja je uvijek nedostajala, došlo je vrijeme da proširimo svoje malo carstvo...

Budući da stvari nisu išle kako smo planirali, pokušali smo uz liječničku pomoć proširiti svoje carstvo, ali nije bilo suđeno u tom trenutku... Zajedno smo odlučili prihvatiti istinu i sudbinu da ćemo u našem carstvu postojati samo nas dvoje...

Nemojte me krivo shvatiti, nije niti to loše, dapače, kad nakon 18 godina potrage, nađeš drugi dio sebe, naravno da smo svaki trenutak željeli posvetiti jedno drugome, živimo život ispunjen smijehom, veseljem, ljubavi... Živimo život ispunjen, kao da nas je u carstvu puno više nego samo nas dvoje...  Pomirio sam se sa sudbinom da nećemo imati djece... 

U međuvremenu sam postao ujak i nekako sam kroz svoje nećake osjetio bar malo dječje radosti koja je nedostajala...

27. svibnja.. Dan je počeo kao i svaki drugi, ustajanje rano ujutro, par minuta razgovor o planovima za današnji dan, pozdrav na odlasku iz kuće, ja na posao, draga kod ginekologa...

10:37.. trenutak koji će mi promijeniti život zauvijek... stiže poruka na Viberu, koju još zbog posla i ne stignem odmah pročitati, zatim stiže sljedeća poruka... SMS...“Pogledaj na Viber“...

Uzimam mobitel i čitam riječi: „Postat ćeš tata!“...

Na trenutak nevjerica, možda sam uzeo kolegin mobitel, nije... moj je... čitam te riječi nekoliko puta u sebi, gledam poruku iznad, slika... mala crno-bijela slika... naprežem se da raspoznam što je na slici... vidim malu točkicu i dvije strelice koje pokazuju...život...

Sjedim na stolici, gubim dah, riječi ne izlaze iz mene, ruke drhte, dajem kolegi do sebe da pogleda mobitel, gleda.. čestita mi... ja ne čujem...

Na trenutak zatvaram oči i u glavi ponavljam riječi: „Postat ćeš tata!“... U tom trenutku na lice mi izlazi najiskreniji osmijeh ikad, osmijeh koji će od tada postati moja svakodnevica... Osjećaj sreće koji se zarazno širi cijelim mojim bićem...

Od tog dana kao da sam dobio injekciju odgovornosti... U glavi mi se javljaju različite ideje, planovi... Odjednom više o svemu što sam dosad razmišljao više nije bitno, odjednom razmišljam za troje... 

Postajem nešto što niti sam nisam bio svjestan da mogu biti... Upoznajem novog sebe... Provodim dane i noći uz svoju dragu, podržavam ju... tješim ju... postao sam ne samo rame za plakanje nego i stijena na koju se može osloniti i lokomotiva koja ju vuče naprijed da izdrži...

Uz posao koji radim, preuzeo sam sve kućanske poslove, obaveze na sebe, vozim ju na svaki pregled, pretragu... Prilagođavam i organiziram svoj dan da sve stignem... i uspijevamo...

Nakon 14 godina podstanarstva i seljenja po različitim stanovima, odlučio sam kupiti vlastiti stan, došlo je vrijeme da se skrasimo u svoje vlastito gnijezdo i sačekamo dolazak naše ptičice... Želim da od prvog dana, dijete dođe u sređenu i stabilnu obitelj... Zato mi nije teško pregledavati oglase, trčati po bankama, kod bilježnika, gruntovnica... Uspjeli smo, za nekoliko dana ulazimo u svoj stan, u svoj mali raj...

Od prvog trenutka, želim prisustvovati dolasku našeg anđela na ovaj svijet, želim zaplakati od sreće kad anđeo zaplače prvi put... Zato sam nas upisao na trudnički tečaj u Petrovu bolnicu i iako mi je nakon posla naporno trčati u Petrovu na tečaj, uspijevam jer znam da nizašto na svijetu ne želim propustiti taj trenutak... Želim sa dragom podijeliti taj trenutak sreće, jer vjerujem da nema većeg...

Otpočetka sam počeo pratiti razne forume na temu trudnoće, beba, majčinstva, očinstva...

Razgovaram sa kolegama, kolegicama, prijateljima, prijateljicama.. o njihovim iskustvima, želim se informirati, želim se pripremiti... Zahvalan sam svakome od njih na svakom savjetu, podijeljenom iskustvu...

Odjednom više me ne zanimaju novi mobiteli, satovi, parfemi... to su sad zamijenili kolica, krevetići, komode, tutice, čarapice, gazice...

Kako vrijeme prolazi, mijenjam se, postajem drugačiji, upoznajem samog sebe... Postajem zaštitnik svoje obitelji...proširujem svoj zagrljaj...

Postati ću tata...!

Hoću li postati otac, vrijeme će pokazati...