Boravak u rodilištu nakon poroda

Pošto sam svoj porod već opisivala u ova dva posta LINK i LINK, sada vam želim pisati o tome što se događalo nakon poroda. Iskustvo Gorgeous on a budget s kojom pišem ovu seriju postova možete pročitati ovdje.

Izvor: unsplash.com

Dakle, nakon samog izgona (izlaska bebe), bebu je primalja omotala nekom dekicom/ručnikom i pokazala nam ju. Ono što me iznenadilo i što sam očekivala, jest to da beba nije uopće plakala.

Naslušala sam se svakakvih priča o okretanju bebe naglavačke, udaranju guze samo da bi zaplakala, ali ništa od toga nije bilo. D. nije plakao, ali je imao otvorene oči i micao ručicama. Nakon tih par minuta medicinska sestra je preuzela bebu i pretpostavljam da su joj tad određivali Apgar. Meni su rekli da mi je međica popucala i da će mi liječnik trebati napraviti nekoliko šavova. M. je izašao iz rađaonice i to vrijeme je iskoristio da svima javi da se D. rodio. Šivanje nisam osjetila stoga me nije ni boljelo. Osjećala sam samo da se tamo dolje nešto događa.

Nakon toga, upitali su me ako se osjećam dobro, na što sam odgovorila da sam dobro pa su pozvali M. i dali mi bebu da je držim (kontakt koža na kožu – zapravo D. je bio omotan, a ja u spavaćici). Nitko mi nije rekao da ga stavim niti ga je stavio na prsa tj. da ga dojim što sam zapravo očekivala čitajući o tome. Iskreno, to mi je bilo veliko olakšanje jer nisam htjela u tako predivnom trenutku objašnjavati zašto ne želim dojiti. Naime, zbog trudnoće (uzimanjem antidepresiva u trudnoći kao posljedicu može imati preuranjeni porod, simptome apstinencije po porodu i psihomotoričko zaostajanje) u dogovoru s liječnicom prestala sam uzimati lijek protiv anksioznosti (antidepresiv). Pošto se lijek izlučuje i putem majčina mlijeka morala sam odlučiti želim li dojiti i nadati se da će sve biti u redu ili ne dojiti i uzimati terapiju. Razmišljala sam i da probam dojiti, da će se možda sve promijeniti kada rodim pa mi tablete neće biti ni potrebne. Ali približavanjem poroda moje psihičko stanje bilo je sve gore i svi su me upozoravali ako jednom krenem dojiti da je puno teže poslije prestati (mastitis) stoga sam donijela definitivnu odluku da neću dojiti.

  

Ono što me iznenadilo je bebino okretanje očima (onako creepy kao u hororima) jer o tome nisam nikada ništa čula, ali pretpostavljam da je to bilo neka vrsta prilagodbe očiju na svjetlost izvan maternice. Tako smo nas troje proveli zajedno, držeći se, mazeći se i upoznavajući se sljedećih pola sata, dok mi nije vjerojatno popustio adrenalin i kada sam počela osjećati slabost. Tada je M. kao tata prvi put držao D. pri čemu je maleni prvi zaspao.

Pošto je meni bivalo sve lošije, obratili smo se sestrama koje su preuzele bebu i mene stavili na infuziju  i otvorile mi prozor da uđe svjež zrak. Pošto je M. bio vidljivo iscrpljen i stvarno mi više nije mogao pomoći, rekla sam mu da ode doma, a da će se za mene pobrinuti medicinske sestre. Meni ni nakon sat vremena nije bilo bolje, ali su me u krevetu izveli iz samog boksa rađaonice i ostavili me na hodniku. Iskreno, to mi je bilo malo neugodno jer mi je bilo stvarno loše (osjećala sam slabost, vrtoglavicu, mučninu) i uopće nije ništa ukazivalo na to da mi infuzija pomaže. Svakih 10 minuta netko je došao i priupitao me jesam li bolje na što sam odgovorila da nisam. I tako nekih 2 sata od poroda kad su me obavijestili da je taj dan bilo jako puno poroda i da neću biti smještena na odjel babinjača s bebom u sobi nego da ću biti smještena na odjelu gdje su trudnice i da beba neće biti sa mnom. Iskreno, kako god to nekome zvučalo, meni je to bilo veliko olakšanje jer sam se i dalje osjećala jako loše, na rubu snaga da padnem u nesvijest i da se ispovraćam.

Odveli su me na krevetu u sobu, u kojoj nije bilo nikoga i sjećam se da sam na trenutak zaspala od iscrpljenosti ili možda gubila svijest, uglavnom znam da jedino što me održavalo da budem koliko toliko budna je to što mi se užasno mokrilo od infuzije. Od ulaska u rađaonicu do poroda se mokri u ogromnu pelenu na koju vas polegnu, a nakon toga vam dolazi sestra i daje metalnu posudu u koju mokrite. Pošto se meni jako mokrilo, a bojala sam se da ću se srušiti ako se dignem s kreveta i odem na wc nekoliko puta zvala sam pritiskom na gumb iznad kreveta medicinske sestre da mi pomognu otići na wc. Prvi put kada sam ustala mislila sam da ću se srušiti jer nisam uopće osjećala svoje tijelo od struka na dolje. Nekako sam se doteturala do wc školjke tako što su me dvije sestre nosile. Nikada neću zaboraviti i vječno ću im biti zahvalna što mu nosile i brisale krv koja je tekla iz mene. Meni... koja im nisam ni majka, ni sestra... a koja se osjećala tako poniženo da to ne može sama napraviti, a one su me tješile da je to normalno. Isto tako, te iste sestre su isto to napravile za ženu koja je rodila nešto kasnije. Nazvala ih je radoznalim kujama jer su je gledale kako piša (naravno, kako ne bi pala). Samo mali primjer koliko smo različite i koliko različito doživljavamo iste stvari.

Soba na odjelu čuvanja trudnoće

Nešto kasnije u sobu su počele dolaziti druge rodilje. Ukupno nas je bilo četiri u sobi. Krenule smo si međusobno pričati kako nam je bilo i tješiti se da je najgore iza nas. Ono što je svima bilo zajedničko jest to da nas je više od vlastitog poroda istraumatiziralo zapomaganje i krikovi drugih rodilja u boksovima do naših. Poslije i iz razgovora s drugim rodiljama, a i iz osobnog iskustva mogu reći da je to nešto što vas proganja danima, osobito dok pokušavate zaspati... samo u glavi čujete to zapomaganje. Dok sam bila u rađaonici od tih krikova samo sam se još više uspaničila jer sam stalno očekivala kada ću ja doći u situaciju da me bude tako boljelo da tako zapomažem. Nasreću, nije, ali da sam bila glasna, bila sam. Da sam mogla šutke podnijeti bol, sigurno ne bih zapomagala. Ali to je jednostavno tako kako je. Nema toga što se to može napraviti kada su vrata svih boksova rađaonice stalno otvorena i osoblje šeta od jedne do druge rodilje (čini mi se da tamo postoji pet bokseva).

Uglavnom, da se vratim na atmosferu u sobi... Međusobno smo si pomagale pri ustajanju i odlasku u wc. Kako bi medicinske sestre mogle pomagati onoj koja je najslabija. Želim napomenuti, da nas je uz to, otprilike svakih pola sata obilazila sestra da vidi kako smo, ako nešto trebamo i nudila tablete protiv bolova kako se ono kaže šakom i kapom (Ketonal i Voltaren rapid). Pošto nisam znala što me očekuje po noći, ja sam si fino naslagala tih tabletica u noćni ormarić ako zatrebaju za svaki slučaj. Popila sam jedan Voltaren rapid prije spavanja i to je bilo to od poroda pa do odlaska doma. Uvečer, negdje oko 18-19 sati, skinuli su mi epiduralnu i dali mi prvu večeru – đuveč. Ajme, koja je to splačina bila, ali pojela sam je kao najukusniji obrok na svijetu. Sa svakim zalogajem sama sebi sam se čudila kako nemam žgaravice i kako mogu jesti... jer vjerojatno zadnji pošten obrok nisam pojela danima (mislim da sam posljednja dva tjedna živjela isključivo na bademima). Ostale rodilje su s gađenjem gledale hranu i naravno, prigovarale da im ništa ne valja. One su navalile na hranu koju su im donijeli njihovi i to po cijele Konzumove vrećice, ali ja nisam htjela da mi muž ništa nosi jer mi je bolnička hrana bila sasvim ok i dovoljna. U sobama na odjelu babinjača inače u svakoj sobi postoji i frižider u kojem si možete držati hranu. Uglavnom, nakon večere sam zaspala. Ajme, kako je to bio divan osjećaj. Nakon mjeseci spavanja u svim položajima, a jedan neudobniji od drugoga – konačno sam mogla leći – na leđa, na bok... opa i na trbuh, baš kao što sam spavala svih godina prije trudnoće. No, zbog braunile ipak sam spavala na boku i s ispruženom rukom. Svejedno, nakon nekih 36-40 sati – ja sam spavala, lalalala.

Doručak, ručak i večera

Sljedeći dan. Buđenje u 6 sati i mjerenje temperature. Doručak, palenta koju sam cijeli život prezirala... mljac, mljac. Prvo tuširanje – bez ičije pomoći jer mi nije trebala. Braunila je malo zakomplicirala stvari kao npr. otvaranje kutije s pastom za zube, ali to tuširanje... nakon dva dana znoja, krvi i ostalih tekućina – kao prvi skok u more hahaha. O stvarima koje su vam potrebne u rodilištu pisala sam ovdje  - LINK. Čekanje vizite koja nikada nije došla (jer smo mi ipak bili na drugom odjelu). Razgovor s cimericama, dopisivanje sa svima živima i ručak. Nakon ručka premještaju me na odjel babinjača, tj. sama se premještam, jer hodam, skakućem, kažu sestre polako... ne mogu polako... polako sam svih ovih 9 mjeseci, sad želim skakati, hodati, trčati. Puna sam energije i jedva čekam vidjeti svoju bebu.

Soba na odjelu babinjača (frižider između prva dva kreveta, svaka soba još ima i kupaonicu i svaka rodilja ima svoj ormar - ovo žuto u desnom kutu)

U sobi me dočekuju dvije nove cimerice. Obje su rodile carskim rezom i tu su već preko dva tjedna. Jednoj je dijete u inkubatoru. U krevetiću mi donose moju bebu. Gledam ga, držim ga i ne mogu vjerovati da je moj. Tako je predivan, savršen... moj, moj, moj. Mazim ga po obraščićima, slikam iz svih mogućih položaja kako bih poslala najsvježiju fotku tati. Maleni se u ova 24 sata jako promijenio. Više nije ljubičast i izgužvan, već izgleda kao prava beba.

Ubrzo dolazi starija medicinska sestra koja mi ukratko objašnjava kako treba dojiti i ostavlja papir na kojem treba zapisivati kada i koliko dugo dojim. Kada sam je pitala neka mi ugrubo kaže svakih koliko vremena trebam bebu staviti na prsa rekla mi je svaki put kad beba zaplače. Vidjelo se po njoj da nije osoba kojoj možeš reći da ne želiš dojiti. Mislila sam, preživjet ću nekako još dan-dva dok ne izađemo pa ću mu doma dati bočicu.

Iako sam već odavno odlučila da neću dojiti nikako to pitanje nije dolazilo na red. Zbog toga sam kako se bližio porod bila sve anksioznija i depresivnija. Nisam znala kome se obratiti. Mislila sam da će me pitati želim li dojiti u trudničkoj ambulanti, ali nisu, pa kad dođem na porod, nakon što rodim, kad mi prvi put daju bebu, kad dođe vizita, kad i prvi put donesu bebu u sobu... ali nisu. Dojenje se podrazumijevalo. Znam da će mnogi pomisliti – pa sigurno si mogla nekome reći. Vjerujte mi da sam pokušala iskoristiti svaku od navedenih situacija kako bi započela tu temu, ali naprosto nikako nisam to uspjela, ili bi doktor negdje otišao ili bi mi rekli da sad nije vrijeme za tu temu. Uostalom, čemu praviti takvu dramu oko dojenja... pa kada čitaš na forumima da će ti beba ostati gladna ako je ne dojiš jer joj u rodilištu ne žele dati bočicu kako bi te potaknuli da pod svaku cijenu dojiš jer su se na to obvezali kako bi bili u sklopu programa Rodilište prijatelj djece (a danas su sva takva u Hrvatskoj), dojenje nije nešto čemu olako pristupaš.

Dojenje je bilo blago rečeno traumatično. Niti sam ja znala kako bebu treba namjestiti, niti je beba znala kako treba vući. A beba je plakala stalno!!! Zvala sam medicinske sestre da mi pokažu, ali nakon nekoliko puta što su došle shvatila sam da je bolje da se sama snađem i da pitam cimericu da mi pokaže. Još sam malenog nekako i namjestila da jede, ali on nije htio/znao vući. Ono što želim naglasiti je da su mi stalno ponavljali beba ne smije plakati... jer ako plače znači da je gladna. A ono što sam ja znala jest da je beba bila sve gladnija i glasnija, a ja sam se osjećala kao nemajka najgore vrste jer nisam bila u stanju napraviti ono što se od mene očekuje. Ta patnja i neprestani pokušaji da ga nahranim trajala je nekih 7-8 sati, nakon čega su mi ponudili da uzmu bebu preko noći da se mogu odmoriti.

Od tog trenutka kada sam ostala sama, nešto je u meni puklo. Sve ono čega sam se bojala u trudnoći – sada se obistinilo. Sva moja snaga da ostanem pribrana tijekom trudnoće sada je u trenu nestala. Pošto je cimerica u sobi spavala otišla sam u kupaonicu. Doživjela sam svoj prvi veliki napad panike. Plakala sam, tresla se, hvatala dah i povraćala. U jednom trenutku sam izgubila i svijest jer ne znam kako sam se našla na podu. Uspjela sam dohvatiti mobitel i nazvati M., ali pošto je već bilo 2 sata iza ponoći (sve je to trajalo nekih 2-3 sata), on je spavao i nije čuo moje pozive. Odlučila sam skupiti svu snagu i hrabrost ovoga svijeta i nekako se doteturati do dežurne ambulante. Tamo sam jednostavno pukla... Rekli su mi da sam doživjela živčani slom. Predivna sestra me grlila i tješila i rekla da nije uopće problem ako ne želim dojiti, da nisam jedina, da je djetetu potrebna psihički stabilna majka koja će se o njemu brinuti, a ne dojka pod svaku cijenu. Bile su to prve riječi utjehe koje sam ikada dobila na tu temu. Koliko god sam se informirala o svemu – uvijek bih naišla na zid, na grube riječi, na uvrede. Majka si i MORAŠ dojiti! Nije postojalo dovoljno dobro opravdanje da ne dojim. Niti to što ću piti lijek koji mi pomaže da budem pribrana, nesuicidalna i nedepresivna – jer eto, majka sam i sebe moram staviti u drugi plan (šutit i trpit), a za dijete je važnije da pije majčino mlijeko jer dati mu mliječnu formulu znači da će biti slabijeg imuniteta, da će češće obolijevati, da nećemo uspostaviti jako emocionalnu vezu... Nevjerojatno koliko mržnje, negativnosti, dezinformacija, pristranosti i osuđivanja postoji među majkama. Ako ne dojiš – nisi majka! Ti misliš samo na sebe i vlastitu komociju. Ako si uzela epiduralnu ili ako si rodila carskim rezom – ti si lošija majka od one koja je rodila prirodno jer ti ni ne znaš što je porod! Nitko ne daje savjete ili mišljenja nego svi se pretvaraju u sveznalice. Ona zna sve o svakome i svačemu i ti je moraš slušati jer ona tako kaže. Nikako ne smiješ po svom. Niz se samo nastavlja... jer kada je u pitanju dijete svi znaju sve bolje od tebe koja si mu majka. Ali zapitaj se kome se to trebaš dokazivati? Kome je to važno? Hoće li tvome djetetu jednoga dana biti važnije da li si ga dojila ili si psihički bila izvan sebe pa nisi mogla biti uz njega da ga grliš, maziš i paziš. A to je zapravo bitno. Nije važno niti da ima na sebi skupu robu, niti najnoviji model kolica, nego da ima uza sebe majku.

Zahvaljujući tom teroriziranju da u trudnoći što god napraviš krivo napraviš, forsiranju poroda bez lijekova protiv bolova pa makar junački umrla na porodu, forsiranju dojenja, ali i činjenica da me trudnoća zatekla potpuno nespremnu jer su me doktori tijekom godina bezuspješnog liječenja neplodnosti uvjeravali da ne mogu ostati trudna pa zapravo nikada se nisam niti informirala o bilo čemu vezanome uz trudnoću i majčinstvo jer mi je ta tema bila jednostavno prebolna... mislila sam - ako o tome niti ne razmišljam to niti ne postoji, a samim time ne izlažem se daljnjoj boli... moja trudnoća se pretvorila u traumu, a život u pakao. Još otprije sklona anksioznosti, pala sam u depresiju uvjerena da sam nesposobna biti majka kakvom se od društva očekuje.

Na ovom linku možete pročitati ispovijest majke čija je priča skoro identična mojoj (izuzev pljuvanja, blizanaca i nepodnošenja muža), a do kojeg sam došla tek sada dok sam se pripremala za pisanje ovog posta. *Tekst koji slijedi je prilagođen mojoj priči.

Cijeli život sam gledala trudnice...  njihov osmijeh, način na koji se kreću, komuniciraju, njihov sjaj u očima... I bila sam uvjerena da ću jednoga dana i sama biti takva.

Suprug i ja smo htjeli bebu. Konačno, test je pokazao plusić i bili smo nevjerojatno sretni. Mislila sam da moji dani "blaženog stanja" počinju. I jesu. Trajali su puna dva tjedna. Ostatak trudnoće je bio sve osim blažen. Krenule su prve mučnine, prvo samo jutarnje, a onda cjelodnevne. Povraćanje, stalna muka u želucu. Čitala sam forume, istraživala sve moguće stranice s namjerom da pronađem bilo što, što bi mi pomoglo da to sve prestane ili barem da se ublaži, da budem trudnica kakva sam htjela biti, ona nasmijana, sretna, u iščekivanju da vidim svoga bebača.

U međuvremenu su se simptomi trudnoće pogoršali. Pranje zubi, tuširanje, ulazak u bilo kakvu trgovinu, kafić, postali su pokora zbog raznoraznih mirisa koje nisam mogla podnijeti. Svaki miris mi je izazivao mučninu... Miris paste za zube, gela za tuširanje, krema za tijelo, zapravo svi mirisi su me ubijali.

Došao je još jedan ginekološki pregled...  mislim da je bio šesti mjesec trudnoće, a  ja sam već bila toliko iscrpljena da sam samo u sebi pomislila: "Izlazi van čim prije jer te više tu ne mogu podnijeti". I tu sam se uhvatila. Suze su krenule zbog takvog razmišljanja, kakva sam ja to majka da mogu tako nešto pomisliti?! Kada sam došla doma, sjela sam i počela razmišljati o toj misli. Međutim, na tu misao se nadovezalo još njih.

Nisam podnosila osjećaj trudnoće. Zapravo, mrzila sam taj osjećaj. Mrzila sam osjećaj da u meni nešto raste, da to nešto mijenja moje tijelo, da zbog toga nečega ja već mjesecima živim u paklu. Stalno sam plakala jer sam osuđivala sebe zbog takvih misli. Normalna majka ne može tako razmišljati. Sjetila sam se svih onih nasmiješenih trudnica koje su zračile srećom i veseljem. Ja sam sjedila, plakala, mrzila sebe i sve vezano za trudnoću. Od toga dana se nisam više mogla odvojiti od takvih misli. Dapače, postajale su sve učestalije i snažnije. Sa svakim povraćanjem, mokrenjem, teškim udisajem, neprospavanom noći zbog bolova, zapravo sa svakim novim danom sam mrzila to stanje trudnoće sve više.

Izgubila sam volju za druženjem, ja, koja sam voljela piti kave s prijateljicama i uživati u razglabanju svih mogućih tema. Izgubila sam volju za sređivanjem, ja, koja sam uživala u tome da izgledam fino i dotjerano. Izgubila sam volju za čišćenjem, ja, koja sam uživala u mirisu tek očišćene kuće. Izgubila sam volju ići na izlete, ja, koja sam sa suprugom svaki vikend bila na drugom mjestu. Izgubila sam volju za život. Sjedila sam na kauču danima i plakala.

Na svakom ginekološkom pregledu, moje jedino pitanje je bilo: "Što mislite, doktore, hoću li ja brzo roditi?" On je mislio da sam nestrpljiva i da jedva čekam da vidim svoje dijete, a ja sam u sebi plakala jer sam samo htjela vidjeti tračak svjetlosti na kraju tunela. Psihičko stanje mi se jako pogoršalo. Ništa me više nije veselilo. Postala sam hodajuća mumija bez ikakvog izraza emocije na licu.

Svi simptomi koje sam navela ostali su do kraja trudnoće. Do zadnjeg dana. Devet mjeseci sam se osjećala bolesno. Pretvorila sam se u neku drugu osobu. Fizički i psihički. Sama sebi sam bila neprepoznatljiva.

Došao je i taj dan. Ležala sam na stolu, donijeli su mi ga da ga vidim na kratko. Onaj osjećaj o kojem pričaju da se odmah zaljubite u svoje dijete kod mene se, naravno, nije pojavio. Za mene je to bilo samo dijete i ništa više od toga. Naravno, bilo mi je drago što je živ i zdrav, ali neku ljubav nisam osjetila.

Nije prošao niti jedan dan da se nisam upitala je li mi ovo zaista trebalo. Odnos i osjećaji prema njemu su se malo-pomalo mijenjali. Tek nakon nekih 9 mjeseci je počelo biti baš onako kako sam htjela da bude. Da svoje dijete volim svim srcem i dušom, da bude moj centar svijeta – moje sve. No nije do toga došlo bez moje goleme želje, upornosti i stručne pomoći.

Kažu da majka sve zaboravi kad vidi svoje dijete. Ja ne spadam u te majke. Do kraja života neću zaboraviti kakvu sam trudnoću imala. Do kraja života neću zaboraviti da sam se promijenila fizički i psihički. Do kraja života neću promijeniti mišljenje da je to najgore razdoblje moga života. Ne bih još jednom mogla proći kroz sve. Za nikoga i za ništa na svijetu.

Ovakve priče ne bi smjele biti izuzetak i zato želim pisati o temama o kojima svi najradije šute i nekako zakopaju duboko u sebi jer se o njima boje govoriti ili misle da je sramota priznati da se tako nešto događa.

Da se vratim na boravak u rodilištu... Medicinsko osoblje Petrove bolnice pružilo mi je svu moguću pomoć i potporu. Čak i više od onog službenog. Dopuštali su da M. bude sa mnom koliko god ga trebam. A trebala sam ga puno, puno jer je on jedini znao što stvarno proživljavam. Za to vrijeme nisam jednu lošu riječ ni ružan pogled dobila jer ne dojim (a koje sam čula da druge majke dobivaju i zbog koje sam zapravo i cijelu trudnoću provela u strahu). Beba je bila sa mnom koliko sam htjela da bude, a kada ju je trebalo nahraniti i presvući oni bi je uzimali u zajedničku sobu gdje su sve ostale bebe. Inače, u Petrovoj je tako da dijete može biti stalno uz vas ili možete u bilo koje doba pitati da bebu uzmu kako biste se odmorili. Prema onome što sam vidjela, mame najčešće biraju da je beba s njima preko dana, od 6 do 22 sati, a preko noći da je uzmu da se mogu naspavati. I da, mame ne mijenjaju bebama pelene nego to rade medicinske sestre koje čini mi se dolaze svaka 3 sata i premotaju sve bebe u sobi tako da ne trebate ništa uzimati u rodilište za bebe osim naravno odjeće za izlazak, ali to je najbolje da vam netko donese na dan izlaska jer se predaje sestrama nekih sat vremena prije otpusta. Meni su sestre pokazale kako da premotam, hranim i podrignem bebu.

Jana i žuti gerber koje mi daruje M., a koji su postali naša tradicija tijekom svakog boravka u bolnici

Ako se dobro sjećam, postojala je samo jutarnja vizita. Sastojala se od doktora i hrpe sestara. Većinom bi samo pitali jesmo li dobro i to je to. Nitko nas nije pregledavao. Sve je bilo opušteno i više reda radi. Uvijek su naglasili da ako nekome nešto treba da može pozvati sestre na zvonce iznad kreveta ili u bilo koje doba doći do njih u ambulantu. Jednom dnevno bi do mene došla pedijatrica i obavijestila me što je s mojom bebom (npr. kada su ga cijepili, kada su morali staviti pod lampu zbog žutice ili kada su mu vadili krv i dali terapiju protiv streptokoka).

Izašli smo nakon 9 dana boravka u rodilištu. Sjećam se da su mi stalno govorili da idem van u ponedjeljak i onda je došla nedjelja ujutro i rekli mi da idem van. Nisam uopće bila spremna, tj. muž mi nije donio ni stvari niti je doma pripremio sve za bebu tako da smo sve to zbrda-zdola nekako napravili u tih par sati koliko smo imali. Tek  na otpustu su mi rekli da mu dajem Novalac, a ne Nan koji je do tada pio tako da je M. uz sve ostalo morao još tražiti ljekarnu koja radi nedjeljom da kupi tu hranu jer ona koju je kupio više nije odgovarala. Tada nismo znali da se mliječna formula može kupiti u bilo kojem šoping centru ili možda i jesmo, ali nismo bili sigurni koja jer osim jedinice postoje i neke specijalne sa skraćenicama koje tada nismo kužili 1% tako da je sigurnije bilo otići u ljekarnu i pitati tamo što nam točno treba. Na otpustu nas je bilo cca. dvadeset i znam da smo čekali jedno dva sata u redu da nam u tamo nekoj prostoriji svima redom pokažu kako se bebi stavlja pelena i kako se beba oblači, te nam daju otpusno pismo i knjižicu s pečatima od cijepljenja za bebu. I to je to... Dalje smo bili prepušteni sami sebi jer nas doma nije čekao nitko. Mislili smo da sve možemo sami, ali to je priča za neki drugi post :)